Zakon o upravnom postupku BiH

(1) Ovim zakonom utvrđuju se pravila upravnog postupka po kojima postupaju organi uprave
Bosne i Hercegovine kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o
pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkih lica, pravnih osoba ili d rugih stranaka u
upravnim stvarima koje su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine.
(2) Po ovom Zakonu dužna su postupati i pravna lica koja imaju javna ovlaštenja u okviru
svog djelokruga, a koja primjenjuju pravila upravnog postupka.
2. Poseban postupak

Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim
zakonom, urediti drugačije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije
postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona.
3. Supsidijarna primjena zakona

U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po
odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja
nisu uređena posebnim zakonom.

1Neslužbeni prečišćeni tekst sadrži Zakon o upravnom postupku (“Službeni glasnik BiH“,
broj 29/02); Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku (“Službeni glasnik
BiH“, broj 12/04)- označen podebljanim slovima ; Zakon o izmjenama Zakona o upravnom
postupku (“Službeni glasnik BiH“, broj 88/07)- označen kosim slovima; Zakon o izmjenama i
dopunama Zakona o upravnom postupku (“Službeni glasnik BiH“, broj 93/09)-označen
podvučenim slovima ; Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
(“Službeni glasnik BiH“, broj 41/13)- označen podebljanim i kosim slovima i Zakon o
izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku (“Službeni glasnik BiH“, broj 53/16)-
označen podebljanim i podvučenim slovima.
Ovaj neslužbeni prečišćeni tekst služi za internu upotrebu i na isti se ne može pozivati
prilikom službene upotrebe.

4. Načelo zakonitosti

(1) Organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja, kada postupaju u upravnim
stvarima, dužni su te stvari rješavati na osnovu zakona i drugih propisa, kao i općih akata
institucija koje imaju javna ovlaštenja i koje one donose na osnovu javnih ovlaštenja.
(2) U upravnim stvarima u kojima je organ, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja,
zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu, ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje
mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem s kojim je ovlaštenje dato.
(3) Pravila postupka, utvrđena odredbama ovog zakona, važe i za slučajeve u kojima je
institucija, koja ima javna ovlaštenja, ovlaštena da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj
ocjeni.

5. Zaštita prava i sloboda građana i zaštita javnog interesa

(1) Kad organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja vode postupak i rješavaju,
dužni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava u skladu s Ustavom
Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda i Aneksom 6
Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, vodeći pri tom računa da
ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa
zakonom utvrđenim javnim interesom.
(2) Kad službena osoba koja rješava neku upravnu stvar, s obzirom na postojeće činjenično
stanje, sazna ili ocijeni da određena stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, upozorit
će je na to.
(3) Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema njima će se
primjenjivati one mjere predviđene propisima, koje su za njih povoljnije, ako se takvim
mjerama postiže cilj zakona.

6. Načelo pristupa informacijama i zaštite podataka

(1) Organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni su strankama omogućiti
pristup potrebnim podacima, propisanim obrascima, internetskoj stranici organa uprave i
pružiti im druga obavještenja, savjete i stručnu pomoć.
(2) U postupku se moraju zaštititi lični i tajni podaci u skladu s propisima o zaštiti ličnih
podataka, odnosno tajnosti podataka.

7. Načelo javnosti

Postupak pred organima uprave i institucijama koje vrše javna ovlaštenja je javan. Službena
osoba, koja vodi postupak, može isključiti javnost, samo u slučajevima kada je to zakonom
izričito predviđeno.

8. Načelo efikasnosti

Organ koji vodi postupak, odnosno rješava u upravnim stvarima, dužan je osigurati uspješno i
kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih lica, pravnih lica i drugih
stranaka.

9. Načelo materijalne istine

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno
utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

10. Načelo saslušanja stranke

(1) Prije donošenja rješenja, stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim
činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to
zakonom određeno.
11. Ekonomičnost postupka

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge
osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno z a pravilno
utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
12. Pomoć neukoj stranci

Organ koji vodi postupak starat će se da neznanje i neukost stranke, i drugih osoba koje
učestvuju u postupku, ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.

13. Ocjena dokaza

Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju,
na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno, i svih dokaza zajedno, kao i na
osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
14. Samostalnost u rješavanju

(1) Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlaštenja datih
zakonom i drugim propisima i općim aktima.
(2) Ovlaštena službena osoba organa nadležnog za vođenje postupka samostalno utvrđuje
činjenice i okolnosti, i na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise, odnosno
opće akte na konkretni slučaj.

(1) Stranke su dužne u postupku d a govore istinu i da ne zloupotrebljavaju prava koja su im
priznata ovim ili drugim zakonom, odnosno propisom.
(2) Organ mora spriječiti svaku zloupotrebu prava koja stranka ima u postupku.
15. Pravo žalbe

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu, stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom može
se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako je na drugi način
osigurana zaštita prava i zakonitosti.
(2) Ako nema organa uprave drugog stepena, žalba protiv prvostepenog r ješenja može se
izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odredit će se i organ koji će
rješavati po žalbi.
(2) Pod uslovima iz ovog zakona, stranka ima pravo žalbe i kad prvostepeni organ nije u
određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu, odnosno ne donese rješenje u postupku po
službenoj dužnosti, a u interesu stranke.
(3) Protiv rješenja donesenog u drugom stepenu, žalba nije dopuštena.
16. Konačnost rješenja

Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom
postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla neko pravo, odnosno
kojim su stranci određ ene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u
slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.

17. Pravomoćnost rješenja

Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno
rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke
obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim
zakonom predviđeni.
18. Upotreba jezika i pisma

(1) Upravni postupak vodi se na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku.
(2) Organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog, hrvatskog i
srpskog jezika.
(3) Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, organ koji vodi postupak dužan je da joj
omogući da prati tok postupka na svom jeziku, kao i da joj pozive i druga pismena dostavlja
na njenom jeziku i pismu. Organ će poučiti stranku, odnosno drugog učesnika o mogućnosti
korištenja njenog jezika u postupku, a u zapisnik će se zabilježiti da je stranka, o dnosno drugi
učesnik poučen o tom pravu i njegova izjava, u vezi s datom poukom, unijet će se u zapisnik.
(4) Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani Bosne i Hercegovine, a ne znaju
jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo tok postupka pratiti preko tumača (prevodioca) i
da u tom postupku upotrebljavaju svoj jezik.
(5) U upravnom postupku službena pisma su latinica i ćirilica.
19. Upotreba izraza "organ"

Pod organom koji vodi postupak, odnosno rješava u upravnim stvarima, u smislu ovog
zakona, podrazumijevaju se organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja iz člana 1.
ovog zakona.

20. Upravna stvar
(1) Upravna stvar je svaka stvar u kojoj javnopravni organ u upravnom postupku
odlučuje o pravu, obavezi ili pravnom interesu stranke neposredno primjenjujući
zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuća upravna oblast.
(2) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, upravna stvar je ona stvar koja je nekim
zakonom izričito određena kao takva.

II – NADLEŽNOST

1. Stvarna i mjesna nadležnost

(1) Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima
se uređuje određena upravna oblast odnosno po propisima kojima se određuje nadležnost
pojedinih organa.
(2) Mjesna nadležnost određuje se prema sjedištu organa, odnosno prema sjedištu
organizacione jedinice u sastavu organa.

(1) Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno je nadležan organ uprave
Bosne i Hercegovine, ako zakonom nije određena nadležnost organa uprave u entitetu kod
prenesene nadležnosti.
(2) Ako propisom, kojim se uređuje određena upravna oblast, nije određeno koji je organ
uprave Bosne i Hercegovine stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari iz
nadležnosti institucija BiH, a to se ne može utvrditi po prirodi stvari, takva stvar spada u
nadležnost organa uprave Bosne i Hercegovine, koji odredi Vijeće ministara Bosne i
Hercegovine.

(1) Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadl ežnosti drugog organa i
sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i pod uslovima propisanim tim zakonom.
(2) Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo, na osnovu izričitog
zakonskog ovlaštenja, prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ.
(3) Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa
i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je to zakonom drugačije određeno.

(1) Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju nadležnost.
(2) Ako organ nađe da nije nadležan za rad po određenoj upravn oj stvari, postupit će na način
propisan u članu 58. st. 3. i 4. ovog zakona.
(3) Ako je nenadležni organ izvršio koju radnju postupka, nadležni organ kome je stvar
ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.
2. Stranke s diplomatskim imunitetom

(1) U pogledu nadležnosti domaćih organa u stvarima u kojima je stranka stranac koji uživa
diplomatski imunitet u Bosni i Hercegovini, strana država ili međunarodna organizacija, važe
pravila međunarodnog prava.
(2) U slučaju sumnje o postojanju i obimu prava imuniteta, objašnjenje daje organ uprave
nadležan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(3) Službene radnje, koje se tiču osoba koje uživaju pr avo imuniteta, obavljaju se
posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(4) Službene radnje, koje se obavljaju na eksteritorijalnom području, vrše se posredovanjem
organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
3. Sukob nadležnosti

(1) Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organa uprave Bosne i Hercegovine,
između organa uprave Bosne i Hercegovine i institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, i
između institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, rješava Sud Bosne i Hercegovine.
(2) Sukob nadležnosti u upravnom postupku između organa uprave Bosne i Hercegovine i
organa uprave entiteta Bosne i Hercegovine rješava Sud Bosne i Hercegovine.

Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organizacionih jedinica organa uprave
Bosne i Hercegovine, koje se nalaze van sjedišta organa uprave Bosne i Hercegovine, a
osnovane su sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz nadležnosti organa uprave
Bosne i Hercegovine, rješava organ uprave Bosne i Hercegovine u čijem su sastavu te
organizacione jedinice.

(1) Kada se dva organa izjasne kao nadležni ili kao nenadležni za rješavanje u istoj upravnoj
stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti podnosi organ koji je poslje dnji odlučivao o
svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka.
(2) Organ, koji rješava sukob nadležnosti, istovremeno će poništiti rješenje koje je u upravnoj
stvari donio nenadležni organ, odnosno poništit će zaključak kojim se nadležni organ izjasnio
kao nenadležan i dostavit će spisak predmeta nadležnom organu.
(3) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti, stranka ne može izjaviti posebnu
žalbu ni voditi upravni spor.

(1) Ako organ u sukobu smatra da je rješenjem, kojim je odlučeno o sukobu nadležnosti,
povrijeđeno kakvo pravo, može na to rješenje izjaviti žalbu. Ako je o sukobu nadležnosti
riješio nadležni sud, žalba nije dopuštena.
(2) Ako organ, nadležan za rješavanje po žalbi iz stava 1. ovog člana, utvrdi da rješenj e o
sukobu nije zasnovano na propisima, raspravit će odnose koji su usljed toga nastali između
organa koji se žalio i organa koji je rješenjem o sukobu nadležnosti proglašen za nadležnog,
vodeći računa o pravima koja po odgovarajućim propisima pripadaju or ganu koji se žalio.

Rješenje doneseno po žalbi smatra se prvostepenim rješenjem o odnosima koji se njime
rješavaju.
(3) Žalba iz stava 1. ovog člana i rješenje doneseno po toj žalbi nemaju uticaja na upravni
postupak u konkretnom predmetu, jer tu upravnu s tvar rješava organ koji je određen kao
nadležan rješenjem donesenim o sukobu nadležnosti.
4. Službena osoba ovlaštena za vođenje postupka i za rješavanje

(1) U upravnoj stvari, za čije je rješavanje nadležan organ uprave, rješenje u upravnom
postupku donosi rukovodilac tog organa, ako propisom o organizaciji tog organa ili drugim
posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Rukovodilac organa uprave može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa da rješava u
upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za
vođenje postupka, odnosno preduzimanje radnje u postupku prije donošenja rješenja.
(3) O ovlaštenju službenih osoba iz stava 2. ovog člana, rukovodilac organa uprave dužan je
donijeti posebno rješenje, koje sadrži lične podatke službenih osoba i obim njihovih
ovlaštenja, za rješavanje u upravnim stvarima (da vodi upravni postupak, ili da rješava
upravne stvari ili jedno i drugo).
(4) Ovlaštenje za rješavanje obuhvata i vođenje postupka koje prethodi rješavanju.

Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležno Vijeće ministara Bosne i Hercegovine,
postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili tijelo koje svojim aktom odredi
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ako zakonom, odnosn o drugim propisom nije
drugačije određeno.

Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan Dom Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili komisija, ili
drugo tijelo koje svojim aktom odrede ti organi, ako zakonom, odnosno drugim propisom nije
drugačije određeno.

U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javna ovlaštenja, rješenje donosi
rukovodilac institucije, ako zakonom ili drugim propisom nije drugačije o dređeno.
Rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu institucije da preduzima radnje u postupku
do donošenja rješenja, ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te institucije, o čemu
se donosi posebno rješenje koje sadrži lične podatke služben ih osoba i obim ovlaštenja za
rješavanje u upravnim stvarima.

5. Pravna pomoć

(1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku, organ uprave, odnosno institucija koja ima javna
ovlaštenja, može zamolnim putem zatražiti od organa uprave entiteta, odnosno Brčko
Distrikta Bosne i Hercegovine, na čijem pod ručju se radnja treba preduzeti , pružanje pravne
pomoći u granicama svog djelokruga i nadležnosti.
(2) Organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može, radi lakšeg i bržeg obavljanja radnje
ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, zamolnim putem zatražiti od drugog odgovarajućeg
organa, ovlaštenog za preduzimanje takve radnje, da izvrši pojedinu radnju u postupku.

(1) Organi, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja za rješavanje u up ravnim stvarima,
dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Ova pomoć traži se
posebnom zamolnicom.
(2) Zamoljeni organi, odnosno institucije iz stava 1. ovog člana, dužni su postupati po molbi u
granicama svoje nadležnosti, bez odg ađanja, a najkasnije u roku od 10 dana od dana prijema
molbe.
(3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku može se tražiti od sudova, samo u
okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja za
rješavanje u upravnim stvarima, može tražiti od sudova da im dostave spise koji su potrebni
za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne
ometa sam sudski postupak. Sud može odrediti rok u kojem mu se spisi moraju vratiti.
(4) Za pravnu pomoć u odnosu s inozemnim organima važe odredbe međunarodnih ugovora,
a ako ovih ugovora nema, primjenjuje se načelo reciprociteta. Ako postoji sumnja o
postojanju reciprociteta, objašnjenje o tom pitanju zatražit će se od organa uprave nadl ežnog
za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(5) Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u
domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna
domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe i nozemnog organa može se izvršiti i na
način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.
(6) Ako međunarodnim ugovorima nije predviđena mogućnost neposrednog kontakta s
inozemnim organima, domaći organi kontaktiraju s inozemnim organima preko organa uprave
nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
6. Izuzeće

Službena osoba koja je ovlaštena da rješava ili da obavlja pojedine radnje u postupku, izuzet
će se od rada u predmetu:
1) ako je u predmetu u kome se vodi postupak stranka, suovlaštenik, odnosno suobveznik,
svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;
2) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke, srodnik po krvi u pravoj liniji,
a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena z aključno, bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog
stepena zaključno, pa i onda kad je bračna odnosno vanbračna zajednica prestala;
3) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staratelja, usvojitelja,
usvojenika ili hranitelja;
4) ako je u prvostepenom postupku učestvovala u vođenju postupka ili u donošenju rješenja;
5) ako je službeno lice sa strankom ili licem ovlaštenim za zastupanje stranke u bliskom
ličnom odnosu;
6) ako je službeno lice sa strankom u privrednom ili drugom poslovnom odnosu;
7) ako službeno lice prema stranci postupa diskriminirajuće.

Službena osoba koja je ovlaštena da rješava u određenoj upravnoj stvari ili da obavi koju
radnju u postupku, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz člana 35 . ovog zakona,
dužna je prekinuti svaki daljnji rad na predmetu i o tome obavijestiti organ nadležan za
rješavanje o izuzeću (član 38). Ako službena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje
opravdavaju njeno izuzeće, obavijestit će o tome isti organ ne prekidajući rad.

(1) Stranka može zahtijevati izuzeće službene osobe iz razloga navedenih u članu 35. ovog
zakona, a i kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristranost. U svom
zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji koji od razloga za
izuzeće.
(2) Službena osoba, za koju je stranka zahtijevala izuzeće iz nekog od razloga navedenih u
članu 35. ovog zakona, ne može, sve do donošenja zaključka o ovom zahtjevu, obavljati
nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odgađanje.

(1) O izuzeću službene osobe u organu uprave, odnosno instituciji koja ima javna ovlaštenja,
odlučuje rukovodilac koji rukovodi tim organom, odnosno institucijom.
(2) O izuzeću službene osobe organa, koji se nalazi u s astavu organa uprave, odlučuje
rukovodilac organa koji se nalazi u sastavu organa uprave.
(3) O izuzeću rukovodioca iz stava 1. ovog člana odlučuje Vijeće ministara , a o izuzeću
rukovodioca organa koji se nalazi u sastavu drugog organa uprave odlučuje ruko vodilac
organa u čijem se sastavu nalazi taj organ.
(4) O izuzeću službene osobe institucije koja ima javna ovlaštenja odlučuje rukovodilac te
institucije, a o izuzeću rukovodioca te institucije odlučuje organ utvrđen statutom ili drugim

općim aktom institucije, ako zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona ili drugim
posebnim propisom nije drugačije određeno.
(5) Odredbe ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće
službenih osoba iz čl. 30. i 31. ovog zakon a. O izuz eću tih osoba odlučuje Vijeće ministara,
odnosno nadležni dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
(6) O izuzeću se odlučuje zaključkom u roku osam dana od dana podnošenja zahtjeva za
izuzeće, odnosno od dana dostavljanja obavještenja organu nad ležnom za rješavanje o
izuzeću.

(1) U zaključku o izuzeću odredit će se službena osoba koja će rješavati, odnosno obavljati
pojedine radnje u postupku, u vezi s predmetom u kome je izuzeće određeno.
(2) Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije dopuštena žalba.

(1) Odredbe člana 38. ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na
izuzeće zapisničara.
(2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi službena osoba koja je ovlaštena da vodi postupak.

III - STRANKA I NJENO ZASTUPANJE

1. Stranka

Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili
koja, radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa, ima pravo učestvovati u postupku.

(1) Stranka u upravnom postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.
(2) Stranke u postupku mogu biti organi uprave i drugi organi, naselja, grupe lica i drugi koji
nemaju svojstvo pravnog lica, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u
upravnom postupku.
(3) Stranka može biti i sindikalna organizacija, ako se upravni postupak odnosi na kakvo
pravo ili pravni interes državnog službenika u organima uprave, kao i radnika u instituciji koja
ima javna ovlaštenja.
(4) Stranka može biti i Ombudsmen BiH kad u vršenju poslova iz svoje nadležnosti nađe da
ima osnova za pokretanje upravnog postupka, radi ostvarivanja prava i sloboda građana
zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih
prava i osnovnih sloboda i instrumentima navedenim u Ane ksu 6 Općeg okvirnog sporazuma
za mir u Bosni i Hercegovini.

(1) Preduzeće (društvo), ustanova i druga pravna osoba , društvena organizacija i udruženje
građana registrirano u skladu sa zakonom, koji prema svom općem aktu imaju zadatak da štite
određena prava i interese svojih članova, mogu, po pristanku svog člana, u njegovo ime staviti
zahtjev koji se odnosi na takva prava i interese, kao i stupiti u već pokrenuti postupak sa svim
pravima stranke.
(2) Pravna osoba, iz stava 1. ovog člana, može zastupati svog radnika u upravnom postupku
na njegov zahtjev, ako je to predviđeno općim aktom te pravne osobe.

(1) Ako su pravobranilac BiH i drugi organi vlasti zakonom ovlašteni da u upravnom
postupku zastupaju javne interese, imaju u granicama svojih ovlaštenja, prava i dužnosti
stranke.
(2) Organi iz stava 1. ovog člana ne mogu u upravnom postupku imati šira ovlaštenja nego što
ih imaju stranke, ako zakonom nije drugačije određeno.
2. Procesna sposobnost i zakonski zastupnik

(1) Fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku
(procesna sposobnost).
(2) Za procesno nesposobnu fizičku osobu radnje u postupku preduzima njen zakonski
zastupnik. Zakonski zastupnik određuje se na osnovu zakona ili aktom nadležnog organa
donesenim na osnovu zakona.
(3) Pravna osoba obavlja radnje u postupku preko svog predstavnika, odnosno zakonskog
zastupnika. Predstav nik, odnosno zakonski zastupnik pravne osobe određuje se njegovim
općim aktom, ako nije određen zakonom ili aktom nadležnog organa donesenim na osnovu
zakona.
(4) Organi uprave obavljaju radnje u postupku preko zakonom ovlaštenih predstavnika,
organizacija koje nemaju svojstvo pravnog lica - preko lica koje se određuje prema općem
aktu organizacije, a naselje, grupa lica i drugi koji nemaju svojstvo pravnog lica - preko lica
koje oni ovlaste, ako posebnim propisom nije drugačije određeno.
(5) Kad organ, koj i vodi postupak, ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod starateljstvom
ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestit će o tome organ starateljstva.

(1) U toku cijelog postupka organ će po službenoj dužnosti paziti da li osoba koja se
pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njen zakonski
zastupnik, odnosno ovlašteni predstavnik.
(2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke odnosno prestanak pravnog lica , postupak se
može obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako

se, prema prirodi stvari, postupak ne može nastaviti, organ će obustaviti postupak zaključkom
protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.
(3) Zaključak iz stava (2) ovog člana dostavlja se nasljednicima, odnosno pravnim
sljednicima. Kada nasljednici, odnosno pravni sljednici nisu poznati organu, zaključak će
se javno objaviti u "Službenom glasniku BiH".
3. Privremeni zastupnik

(1) Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika ili se neka radnja ima
preduzeti protiv osobe čije je mjesto prebivališta, odnosno boravka nepoznato, a koja nema
punomoćnika, organ koji vodi postupak postavit će takvoj stranci privremenog zastupnika ako
to traži hitnost predmeta, a postupak se mora provesti. Organ koji vodi postupak odmah će
izvijestiti o tome organ starateljstva, a ako je privremeni zastupnik postavljen osobi čije je
mjesto boravka nepoznato, objavit će svoj zaključak na oglasnoj tabli ili na drugi uobičajen
način.
(2) Ako preduzeće (društvo), ustanova ili druga pravna osoba nema zakonskog zastupnika,
predstavnika ni punomoćnika, organ koji vodi postupak, pod uslovima iz stava 1. ovog člana,
postavit će takvoj stranci privremenog zastupnika, p o pravilu, iz reda službenih osoba iz
pravne osobe, i o tome će, bez odgađanja, obavijestiti tu pravnu osobu.
(3) Na način predviđen u odredbama st. 1. i 2. ovog člana, postavit će se privremeni zastupnik
i kad se ima izvršiti radnja koja se ne može odgodi ti, a stranku, odnosno njenog punomoćnika
ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će se stranka, punomoćnik ili
zastupnik odmah obavijestiti.
(4) Postavljena osoba dužna je primiti se zastupanja, koje može odbiti samo iz razloga koji su
predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je
izričito postavljen i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik stranke, odnosno
sama stranka ili njen punomoćnik.
(5) Kad se stranka ili njen zakonski zastu pnik nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u
Bosni i Hercegovini, pozvat će se pri dostavljanju prvog pismena da u određenom roku
postave punomoćnika ili punomoćnika za primanje pismena, i upozorit će se da će im se, ako
u ostavljenom roku ne postave p unomoćnika, postaviti po službenoj dužnosti punomoćnik za
primanje pismena, odnosno privremeni zastupnik.
4. Zajednički predstavnik

(1) Dvije ili više stranaka mogu, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, u istom
predmetu istupati zajednički. One su u tom slučaju dužne naznačiti ko će od njih istupati kao
njihov zajednički predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika.
(2) Organ koji vodi postupak, može, ako to ne zabranjuje poseban propis, odrediti strankama
koje u postupku učestvuju s istovjetnim zahtjevima da u određenom roku naznače ko će ih

između njih predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika o čemu se donosi
zaključak. Ako stranke po takvom zaključku ne postupe, može to odrediti sam organ koji vodi
postupak. U tom slučaju zajednički predstavnik, odnosno punomoćnik zadržava to svojstvo
sve dok stranke ne postave drugog. Protiv takvog zaključka, stranke imaju pravo posebne
žalbe, ali žalba ne odgađa izvršenje zaključka.
(3) I u slučaju određivanja zajedničkog pre dstavnika, odnosno punomoćnika, svaka stranka
zadržava pravo da istupa kao stranka u postupku, da daje izjave, da samostalno izjavljuje
žalbe i koristi druga pravna sredstva.
5. Punomoćnik

(1) Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik može odrediti punomoćnika koji će je zastupati
u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave.
(2) Radnje u postupku, koje punomoćnik preduzima u granicama punomoći, imaju isto pravno
djelovanje kao da ih je preduzela sama stranka.
(3) I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave, a ove izjave mogu se od stranke i
neposredno tražiti.
(4) Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu, može, neposredno
poslije date izjave, izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćn ika. Ako u pismenim ili
usmenim izjavama, koje se tiču činjenica, postoji nesaglasnost između izjava stranke i njenog
punomoćnika, organ koji vodi postupak cijenit će obje izjave u smislu člana 11. ovog zakona.

(1) Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja
se bavi nadripisarstvom.
(2) Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja se bavi nadripisarstvom, organ će takvoj osobi
uskratiti daljnje zastupanje o čemu se donosi zaključak i o tome će odmah obavijestiti s tranku
i tužioca Bosne i Hercegovine.
(3) Protiv zaključka o uskraćivanju zastupanja može se izjaviti posebna žalba, koja ne odgađa
izvršenje zaključka.

(1) Punomoć se može dati pismeno, ili usmeno, u zapisnik koji sačinjava službena osoba
organa koji vodi postupak.
(2) Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se potpiše, stavit će na pismenu punomoć
umjesto potpisa otisak prsta. Ako se punomoć izdaje osobi koja nije advokat, potrebno je i
prisustvo dva svjedoka koji će se potpisati na punomoć.
(3) Iznimno, službena osoba koja vodi postupak ili obavlja pojedine radnje u postupku može
dopustiti da, u ime stranke, kao njen punomoćnik, izvrši određenu radnju osoba koja nije

podnijela punomoć (član porodice i dr), ali će istovremeno narediti toj o sobi da naknadno, u
određenom roku, podnese odgovarajuću punomoć za tu radnju.

(1) Ako je punomoć data u formi privatne isprave, pa se posumnja u njenu istinitost, može se
narediti da se podnese ovjerena punomoć.
(2) Pravilnost punomoći ispituje s e po službenoj dužnosti, a nedostaci pismene punomoći
uklanjaju se shodno odredbi člana 60. ovog zakona, pri čemu službena osoba, koja vodi
postupak, može dopustiti punomoćniku s neurednom punomoći da izvrši hitne radnje u
postupku.

(1) Za sadržaj i obim punomoći mjerodavne su odredbe punomoći. Punomoć se može dati za
cijeli postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograničiti.
(2) Punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njene procesne sposobnosti ili promjenom
njenog zakonsko g zastupnika, ali pravni nasljedenik stranke, odnosno njen novi zakonski
zastupnik može opozvati raniju punomoć.
(3) Na pitanja u vezi s punomoći koja nisu uređena ovim zakonom shodno se primjenjuju
odredbe zakona kojima je uređen parnični postupak.

Odredbe ovog zakona, koje se odnose na stranke, važe shodno i za njihove zakonske
zastupnike, punomoćnike, privremene zastupnike i zajedničke predstavnike.

(1) Stranci će se dozvoliti da u stvarima za koje se traži stručno poznavanje pitanja, u vezi s
predmetom postupka, dovede stručnu osobu koja će joj davati obavještenja i savjete (stručni
pomagač). Ova osoba ne zastupa stranku.
(2) Stranka ne može dovesti kao stručnog pomagača osobu koja nije poslovno sposobna ili
koja se bavi nadripisarstvom.

IV - KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

1. Podnesci

(1) Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci koji se koriste za automatsku obradu
podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i druga saopćenja kojima se pojedinci ili
pravne osobe obraćaju organima.
(2) Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno ili u formi
elektronske isprave izrađe ne u skladu s posebnim zakonom , ili se usmeno saopćavaju na
zapisnik kod organa, a mogu se, ako nije drugačije propisano, izjavljivati i faksom ili

telegrafski. Kratka i hitna saopćenja mogu se davati i telefonom, ako je to po prirodi stvari
moguće.
(3) Podnesci se mogu predati i elekt ronskim putem. Organi i stranke, odnosno lica ovlaštena
za zastupanje stranaka međusobno će komunicirati u elektronskoj formi ako stranke, odnosno
lica ovlaštena za zastupanje stranke na to pristanu izjavom.
(4) Elektronskim putem dostavljen podnesak smatr a se podnesenim u trenutku kad je
evidentiran na uređaju za primanje takvih poruka, nakon čega će se bez odgađanja
elektronskim putem obavijestiti podnosilac podneska o potvrdi prijema podneska.
(5) Ako organ koji je primio podnesak iz tehničkih razloga ne može pročitati podnesak u
elektronskoj formi, o tome će se bez odgađanja elektronskim putem ili na drugi prikladan
način obavijestiti podnosilac, koji je dužan ponovo poslati podnesak u ispravnoj elektronskoj
formi koja je u upotrebi u tom organu ili ga d ostaviti na drugi način. Ako to podnosilac ne
učini u ostavljenom roku, smatrat će se da podnesak nije ni podnesen.

(1) Podnesak se predaje organu nadležnom za prijem podneska, a može se predati svakog
radnog dana u toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu vezani rokom ili inače
nisu neodgodivi, može se odrediti da se predaju samo u određene sate u toku radnog vremena.
Vrijeme za predaju ovakvih podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na
vidnom mjestu.
(2) Podnesci se predaju elektronskim putem svakog radnog dana u toku 24 sata. Smatra se da
je podnesak predat elektronskim putem blagovremen ako je do isteka roka primljen u sistem
za prijem podnesaka.

(1) Organ koji je nadležan za prijem podneska, odnosno usmenog saopćenja, dužan je primiti
podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno saopćenje.
(2) Službena osoba koja primi podnesak dužna je po službenoj dužnosti ili na usmeno traženje
podnosioca dati potvrdu o prijemu podneska. Za ovu potvrdu ne plaća se taksa.
(3) Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno saopćenja na zapisnik,
službena osoba ovog organa upozorit će na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za
prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podn esak, odnosno saopćenje na
zapisnik primi, službena osoba dužna je primiti takav podnesak, odnosno usmeno saopćenje.
Ako organ nađe da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će
odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
(4) Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je
organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno
sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može utvrditi koji
je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odgađanja zaključak, kojim će odbaciti
podnesak zbog nenadležnosti, i odmah ga dostaviti stranci.
(5) Protiv zaključka donesenog iz st. 3. i 4. ovog člana dopuštena je posebna žalba.
(6) Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će bez odgađanja
dostaviti Sudu Bosne i Hercegovine, o čemu će pismeno obavijestiti podnosioca tužbe.

(1) Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo
postupiti. Podnesak naročito treba da sadrži: označenje organa kome se upućuje, predmet na
koji se odnosi zahtjev, odnosno prijedlog, ko je zastupnik ili punomoćnik ako ga ima, i ime i
prezime i mjesto boravka (adresu) podnosioca, odnosno zastupnika ili punomoćnika.
(2) Podnosilac je dužan svojeručno potpisati podnesak. Izuzetno, podnesak može umjesto
podnosioca potpisati njegov bračni drug, jedan od njegovih roditelja, sin ili kći, ili advokat
koji je po ovlaštenju stranke sastavio podnesak. Osoba, koja je potpisala podnesak za
podnosioca, dužna je na podnesku potpisati svoje ime i staviti svoju adresu.
(3) Podnesci podneseni u elektronskoj formi s elektronskim potpisom smatrat će se
vlastoručnim potpisom u skladu s posebnim propisima.
(4) Ako je podnosilac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, potpisat će ga druga pismena
osoba, koja će potpisati i svoje ime i adresu.

(1) Ako podnesak sadrži koji formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku, ili je
podnesak nerazumljiv ili nepotpun, ne može se samo zbog toga odbaciti. Organ koji je primio
takav podnesak dužan je učiniti one radnje koje će osigurati da se nedostaci otklone i odredit
će podnosiocu rok u kome je dužan to učiniti. Ovo se može saopćiti po dnosiocu pismeno,
faksom ili telefonom, a i usmeno, ako se podnosilac zatekne kod organa koji ovo saopćava. O
učinjenom saopćenju organ će sastaviti službenu zabilješku u spisu.
(2) Ako podnosilac otkloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da je po dnesak bio od
početka uredan. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u određenom roku, pa se usljed toga ne
može po podnesku postupati, smatrat će se da podnesak nije ni podnesen. O tome će organ
donijeti zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba. Na ovu posljedicu podnosilac
će se naročito upozoriti u pozivu za ispravku podneska.
(3) Kad je podnesak poslan faksom, telegrafski ili elektronskom poštom ili je primljeno
telefonsko saopćenje, pa se posumnja da podnesak nije podnijela osoba čije je ime označeno
na telegrafskom ili fax podnesku ili elektronskom poštom , odnosno da ne potiče od osobe
koja je pri telefonskom saopćenju kazala svoje ime, nadležni organ povest će postupak za
utvrđivanje ovih činjenica, pa ako se nedostaci ne otklone, postupit ć e na način propisan u
stavu 2. ovog člana.

Kada organ primi podnesak na stranom jeziku ili pismu koje nije u službenoj upotrebi,
službeno lice će bez odgađanja tražiti od stranke dostavljanje prijevoda podneska i za to

odrediti primjeren rok, a ako to stranka ne učini u određenom roku, smatrat će se da
podnesak nije podnesen.

Ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ koji primi
podnesak uzet će u rješavanje zahtjeve za čije je rješavanje nadležan, a s ost alim zahtjevima
postupit će u smislu člana 58. stava 4. ovog zakona.
2. Pozivanje

(1) Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu čije je prisustvo u postupku
potrebno, a koja ima prebivalište ili boravište na njegovom području. Po pravilu, pozivanje se
ne može vršiti radi dostavljanja pismenih otpravaka rješenja i zaključaka, ili radi saopćenja
koja se mogu izvršiti poštom i na drugi način pogodniji za osobu kojoj se saopćenje ima
učiniti.
(2) Izuzetno, na usmenu raspravu može biti pozvana osoba koja ima prebivalište ili boravište
van područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava, a dolazak
ne prouzrokuje veće troškove ili veći gubitak vremena za pozvanog.
(3) Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije predviđen drugi način.

(1) U pismenom pozivu naznačit će se naziv or gana koji poziva, ime i prezime i adresa osobe
koja se poziva, mjesto, dan, a kad je to moguće, i sat dolaska pozvanog, predmet zbog koga se
poziva i u kom svojstvu (kao stranka, svjedok, vještak itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna
sredstva pozvani treba da ponese. U pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba dužna doći
lično ili može poslati punomoćnika koji će je zastupati, a zatim će se upozoriti na posljedicu
da je u slučaju spriječenosti da se odazove pozivu dužna izvijestiti organ koji je izdao poziv.
Pozvani će se isto tako upozoriti na posljedicu da može biti priveden ako se iz neopravdanih
razloga ne odazove pozivu, ili ne izvijesti da je spriječen da dođe, odnosn o da može biti
novčano kažnjen.
(2) U pozivu na usmenu raspravu, stranka se može pozvati da podnese pismene i druge
dokaze, a može se upozoriti i da može povesti svjedoke na koje se namjerava pozvati.
(3) Kad to dopušta priroda stvari, može se ostaviti na volju pozvanoj osobi da umjesto ličnog
dolaska preda, do određenog dana, potrebnu pismenu izjavu.

(1) Pri pozivanju organ će voditi računa da se osoba, čije je prisustvo potrebno, pozove da
dođe u vrijeme koje će najmanje ometati pozvanog u obavljanju njegovog redovnog posla.
(2) Niko ne može biti pozvan da dođe u toku noći. Pozivanje za dolazak noću može se izvršiti
samo izuzetno, ako je to predviđeno posebnim propisima i ako se radi o izvršenju hitnih i

neodgodivih mjera koje u pozivu moraju biti navedene, kao i propis na osnovu kojeg se vrši to
pozivanje.

(1) Pozvana osoba dužna je da se odazove pozivu.
(2) Ako je pozvana osoba zbog bolesti ili kog drugog opravdanog razloga spriječena da dođe,
dužna je, odmah po prijemu poziva, o tome obavijestiti organ koji je izdao poziv, a ako je
razlog spriječenosti nastao kasnije, onda odmah poslije saznanja tog razloga.
(3) Ako se osoba kojoj je poziv lično dostavljen (član 76.) ne odazove pozivu, a izostanak ne
opravda, može biti privedena, ako je njeno prisustvo potrebno, a pored toga i kažnjena
novčanom kaznom do 50 KM. Ove mjere primijenit će se samo ako je to bilo naznačeno u
pozivu. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku,
može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala. Zaključak o privođenju, o
izricanju kaz ne ili o plaćanju troškova, donosi službena osoba koja vodi postupak u
saglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa -
u saglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za
rješavanje u sličnim stvarima. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna žalba.
3. Zapisnik

(1) O usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u postupku, kao i važnijim usmenim
izjavama stranaka ili trećih osoba u postupku, sastavlja se zapisnik.
(2) O manj e važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno ne utiču na
rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o saopćenjima, službenim opažanjima, usmenim
uputstvima i nalozima, kao i okolnostima, koje se tiču samo unutrašnjeg rada organa kod koga
se vodi postupak, neće se, po pravilu, sastavljati zapisnik već će se u samom spisu sastaviti
službena zabilješka, koju potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma. Ne
mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima strank e o kojima se odlučuje po
skraćenom postupku, a kojima se udovoljava, već se takvi zahtjevi mogu samo evidentirati na
propisan način.

(1) U zapisnik se unosi: naziv organa koji obavlja radnju, broj i datum, mjesto gdje se obavlja
radnja, dan i sat kad se obavlja radnja i predmet u kome se ona obavlja, imena službenih
osoba, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika ili punomoćnika i drugih osoba koj e su
prisutne izvođenju radnje.
(2) Zapisnik treba da sadrži tačno i kratko tok i sadržaj u postupku i zvršene radnje i datih
izjava i da se te radnje i izjave ograniče na ono što se tiče same stvari koja je predmet
postupka. U zapisniku se navode sve isprave koje su u bilo koju svrhu upotrijebljene pri
izvođenju radnje, a prema potrebi, ove se isprave prilažu zapisniku.
(3) Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje učestvuju u postupku, a koje su
značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što tačnije, a prema potrebi, i njihovim
riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji se u toku radnje donesu.
(4) Ako se saslušanje obavlja preko tumača ili prevodioca, označit će se na kom je jeziku
saslušani govorio i ko je bio tumač ili prevodilac.
(5) Zapisnik se vodi u toku obavljanja službene radnje. Ako se radnja ne može istog dana
završiti, unijet će se svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je tog dan a urađeno i to će se
potpisati.
(6) Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će s e
naznačiti da je bilo prekida.
(7) Ako su u toku radnje izrađeni ili pribavljeni planovi, skice, crteži, fotografije i tome
slično, te akte će svojim potpisom ovjeriti službena osoba i priključiti zapisniku, a u zapisniku
konstatirati da su ti akti sastavni dio zapisnika.
(8) Propisima se može odrediti da se zapisnik u određenim stvarima može voditi u vidu knjige
ili drugih sredstava evidencije.
(9) Zapisnik se može diktirati u elektronski nosač zvuka. U roku od tri dana mora se napraviti
zapisnik u pisanoj formi i dostaviti strankama, kao i licima na koja se odnosi kako bi
najkasnije u roku od tri dana od dana dostavljanja mogli dati primjedbe na zapisnik. Ako u
određenom roku stranke ne daju primjedbe na zapisnik, smatra se da nemaju primjedbi.

(1) Zapisnik mora biti vođen uredno i u njemu se ne smij e ništa brisati. Mjesta koja su
precrtana do zaključenja zapisnika moraju ostati čitljiva, i njih svojim potpisom ovjerava
službena osoba koja rukovodi radnjom postupka.
(2) U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Dopuna u već
zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika.

(1) Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim osobama koje
učestvuju u radnji postupka. Ove osobe imaju pravo i same pregledati zapisnik i staviti svoje
primjedbe, a službena osoba obavezna je to omogućiti. Na kraju zapisnika navest će se da je
zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili ako jesu, ukratko će se upisati
sadržaj datih primjedbi. Te primjedbe potpisat će osoba koja ih je dala. Zatim će se pristupiti
potpisivanju zapisnika tako što će se prvo potpisati osobe koje su saslušane, odnosno davale
izjave u postupku, a na kraju zapisnik će ovjeriti svojim potpisom službena osoba koja je
rukovodila radnjom, kao i zapisničar, ako ga je bilo.
(2) Stranka, svjedoci, vještaci i druge osobe koje su saslušane u postupku u zapisniku će se
potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njihova izjava.
(3) Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će osobe koje su suočene.
(4) Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, a svaki list će
na kraju svojim potpisom ovjeriti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka i osoba čija
je izjava upisana na kraju lista.
(5) Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati i ovjeriti.
(6) Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne može da piše, potpisat će ga
jedna pismena osoba koja će staviti i svoj potpis. Ovo ne može biti službena osoba koja
rukovodi radnjom postupka, niti zapisničar.
(7) Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se
upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis uskraćen.

(1) Zapisnik, sastavljen u skladu s odredbama člana 69. ovog zakona, jeste javna isp rava.
Zapisnik je dokaz o toku i sadržaju radnje postupka i datih izjava, osim onih dijelova
zapisnika na koje je saslušana osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni.
(2) Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.

(1) Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se
poseban zapisnik. Kad je u postupku po žalbi jednoglasno odlučeno, ne mora se sastavljati
zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome može sastaviti samo službena zabilješka u spisu
koja se ovjerava potpisom službene osobe, koja predsjedava kolegijalnim organom.
(2) U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o sastavu kolegijalnog organa,
označenje predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga što je riješeno, kao i odvojena
mišljenja ako ih je bilo. Ovaj zapisnik potpisuje osoba koja predsjedava i zapisničar.
(3) Kad u upravnom postupku rješava organ zakonodavne ili organ izvršne vlasti, neće se
voditi poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, već će se zaključak d onesen u upravnoj stvari
unijeti u zapisnik, kao i ostali zaključci tih organa.
4. Razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka

(1) Stranke imaju pravo razgledati spise ili fotokopiraju potrebne spise predmeta i o svom
trošku prepisati potrebne spise, a organ je obavezan to omogućuti. Spisi se razgledaju i
prepisuju ili fotokopiraju pod nadzorom određene službene osobe.
(2) Pravo da razgleda spise i da o svom trošku prepiše ili fotokopira pojedine spise ima i
svaka druga osoba koja učini vjerov atnim svoj pravni interes za to . kao i društvena
organizacija i udruženje građana, ako za to postoji opravdan interes.
(3) Zahtje v za razgledanje i prepisivanje ili fotokopiranje spisa može se staviti i usmeno.
Organ može tražiti od osobe iz stava 2. ovog člana da pismeno ili usmeno na zapisnik
obrazloži postojanje svog pravnog interesa
(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati ili fotokopirati : zapisnik o vijećanju i glasanju,
službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time
mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom int eresu
stranke ili trećih osoba.
(5) Ako se spis predmeta vodi u elektronskoj formi, organ je dužan osig urati tehničke uslove
za njegovo razgledanje. Organ može osigurati dostupnost elektronskim dokumentima na
intrenetu, ako su osigurani uslovi za zaštitu privatnosti stranke.
(6) Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes u predme tu, kao i
zainteresirani organi, imaju pravo obavještavati se o toku postupka.
(7) Protiv odbijanja zahtjeva dopuštena je posebna žalba i kad zaključak nije izdat pismeno .
Žalba se može izjaviti odmah.
(8) Žalba se može izjaviti odmah po saopćenju, a najkasnije u roku od 24 sata od saopćenja. O
žalbi se mora odlučivati u roku od 48 sati od sata izjavljene žalbe.
5. Obnavljanje (rekonstrukcija) spisa

(1) Ako se pojedini spisi upravnog postupka izgube, oštete ili unište, prema potrebi će se
pokrenuti postupak za obnovu spisa (rekonstrukcija).
(2) Postupak za obnovu spisa provodi organ nadležan za rješavanje u toj upravnoj stvari.
(3) Postupak za obnovu spisa pokreće se na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.
(4) Rješenje o obnovi spisa donosi rukovodilac organa ili lice koje on za to ovlasti.
(5) Pri obnovi spisa obnovit će se samo oni dijelovi spisa koji su važni, s obzirom na razloge
zbog kojih je odobren postupak za obnovu. Spisi se obnav ljaju na osnovu prijepisa nestalih,
oštećenih ili uništenih podnesaka kojima raspolažu stranke ili organ, podataka iz glavnih i
pomoćnih knjiga evidencije, u skladu s pravilima o dokazivanju.
(6) Postupak za obnovu spisa neće se provesti, ako je protekao propisani rok do kojeg se
čuvaju spisi određene upravne stvari.
(7) Troškovi koji nastanu obnovom spisa nadoknađuju se iz budžeta organa uprave koji
vodi postupak.

V - DOSTAVLJANJE PISMENA

1. Način dostavljanja pismena

(1) Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa) vrši se, po
pravilu, tako što se pismeno predaje osobi kojoj je namijenjeno.
(2) Dostavljanje se vrši preko pošte, faksom odnosno elektronskom poštom ili ga vrši organ
preko svoje službene osobe ili preko lica koje je registrirano za obavljanje dostavljanja

fizičkom ili elektronskom poštom . Osoba kojoj ima pismeno da se dostavi može biti pozvana
radi prijema pismena samo izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima
uručiti, ako je takva dostava posebnim propisom predviđena.
(3) Način dostavljanja određuje organ čije se pismeno dostavlja u skladu s odredbama ovog
zakona, o dostavljanju pismena.

(1) Dostavljanje se vrši samo radnim danom, i to danju.
(2) Organ čije se pismeno ima dostaviti može, izuzetno, iz posebno važnih razloga odrediti da
se dostavljanje izvrši i u nedjelju ili drugi neradni dan il i na dan državnog praznika a i noću
ako je to neodgodivo.
(3) Dostavljanje poštom može se vršiti i u dane iz stava 2. ovog člana.

(1) Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu ili na radnom mjestu gdje je zaposlena osoba kojoj
se dostavljanje ima izvršiti, a advokatu u njegovom advokatskom uredu.
(2) Dostavljanje se može izvršiti i van prostorija navedenih u stavu 1. ovog člana, ako osoba
kojoj se dostavljanje vrši pristane primiti pismeno koje se dostavlja, a ako tih prostorija nema,
može se takvoj osobi izvršiti dostavljanje gdje god se ona zatekne.

(1) Dostavljanje elektrons kim putem obavlja se upotrebom informacionog sistema državnog
organa, odnosno pravnog ili fizičkog lica koje obavlja dostavljanje pismena elektronskim
putem kao svoju djelatnost, ako za to od nadležnog organa dobije dozvolu, u skladu s
posebnim propisom.
(2) Preko informacionog sistema iz stava (1) ovog člana licu kojem je pismeno namijenjeno
šalje se elektronsko saopćenje u kojem se navodi da se u informacionom sistemu nalazi
pismeno i određuje rok od 15 dana u kojem se to pismeno mora podići.
(3) Lice ko jem je pismeno namijenjeno može iz informacionog sistema iz stava (1) ovog
člana preuzeti pismeno s kvalificiranom potvrdom kojom dokazuje svoj elektronski potpis i
tim potpisom potpisuje elektronsku dostavnicu.
(4) Smatra se da je dostavljanje iz stava (2 ) ovog člana obavljeno na dan kada lice kojem je
pismeno namijenjeno iz informacionog sistema preuzme pismeno. Ako lice u roku od 15 dana
od dana ostavljanja elektronskog saopćenja ne preuzme pismeno, smatra se da je dostavljanje
izvršeno istekom 15. dana od dana ostavljanja saopćenja. Istekom 15. dana informacioni
sistem briše pismeno, a licu kojem je namijenjeno dostavlja elektronsko saopćenje u kojem se
navodi da je pismeno izbrisano iz informacionog sistema i da se može podići kod organa koji
je to pismeno izdao.
(5) Informacioni sistem za dostavljanje i obavještavanje elektronskom dostavnicom
obavještava organ koji je izdao pismeno o obavljenom dostavljanju.

2. Obavezno lično dostavljanje pismena

(1) Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno, kad je takvo
dostavljanje određeno ovim zakonom ili drugim propisom, kad od dana dostavljanja počinje
teći rok koji se po zakonu ne može produžavati, ili kad to odredi organ koji j e naredio
dostavljanje. Smatra se da je izvršeno lično dostavljanje advokatu i predajom pismena osobi
zaposlenoj u advokatskom uredu.
(2) Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima lično izvršiti ne zatekne u stanu, odnosno na
radnom mjestu, ili se u advokatsk om uredu ne zatekne ni osoba koja je u njemu zaposlena,
dostavljač će se obavijestiti kad i na kom mjestu ga može naći, pa će mu, kod neke od osoba
navedenih u članu 77. ovog zakona, ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude
u svom stanu, od nosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga
dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će postupiti na način
propisan u članu 79. ovog zakona, i tada se smatra da je dostavljanje izvršeno.
(3) Dostavlja njem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za
primanje pismena, smatra se da je dostavljanje izvršeno samoj stranci.
3. Posredno dostavljanje pismena

(1) Kad se osoba, kojoj se dostavljanje ima izvršiti, ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se
vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njenog domaćinstva, a ako se ni oni ne
zateknu u stanu, pismeno se može predati susjedu, ako on na to pristane.
(2) Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta
osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena,
ako ona pristane da primi pismeno. Dostavljanje advokatu može se izvršiti i predajom
pismena osobi zaposlenoj u advokatskom uredu.
(3) Dostavljanje u skladu sa stavovima 1. i 2. ovog člana ne može se izvršiti osobi koja u
istom postupku učestvuje sa suprotnim interesom.

(1) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna i da joj osoba
navedena u članu 77. ovog zakona ne može pismeno na vrijeme predati, pismeno će se vratiti
organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi.
(2) Ako je prebivalište ili mjesto boravka lica kojem se dostavljanje ima izvršiti
nepoznato ili ako dostavljač utvrdi da lice ko jem se pismeno ima dostaviti ne stanuje na
adresi na kojoj se dostava pokušava obaviti ili ako je utvrđeno da lice kome se dostava
ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a
njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto dostavljač ne može utvrditi, organ koji je
izdao pismeno javno će pozvati stranku da preuzme pismeno putem objavljivanja
poziva na svojoj oglasnoj ploči i službenoj internetskoj stranici institucije, a kada je riječ

o pismenu koje se dostavlja u sk ladu s članom 76. ovog zakona, poziv će se objaviti na
oglasnoj ploči i službenoj internetskoj stranici institucije.
(3) Dostavljanje se smatra izvršenim po isteku osam dana od dana objavljivanja
pismena na oglasnoj ploči i službenoj internetskoj stranici institucije.

(1) Ako se dostavljanje ne može izvršiti ni na način propisan u članu 77. ovog zakona, a nije
utvrđeno da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna, dostavljač će predati pismeno
nadležnom organu općine na čijem se području nalazi mjesto prebivališta, odnosno boravka
osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u njegovom mjestu prebivališta, odnosno boravka,
ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vrata stana osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti
dostavljač će staviti pis meno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na
saopćenju i na samom pismenu koje se imalo dostaviti dostavljač će naznačiti razlog ovakvog
dostavljanja, kao i datum kad je saopćenje u kojem je naznačeno stavio n a vrata, i staviti svoj
potpis.
(2) Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje stavljeno na vrata s tim da oštećenje ili
uništenje ovog saopćenja, izvršeno nakon stavljanja na vrata, nema uti caja na valjanost
dostavljanja.
(3) O dostavljanju izvršenom na način propisan u s tavu 1. ovog člana obavijestit će se orga n
koji je naredio dostavljanje.

4. Posebni slučajevi dostavljanja pismena
a) Dostavljanje pismena zakonskom zastupniku i punomoćniku

(1) Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku, ako ih stranka im a, vrši se na način
propisan u čl. 73. do 79. ovog zakona.
(2) Ako više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili punomoćnika u istom
predmetu, dostavljanje se za sve njih vrši tom zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku.
Ako stranka ima više punomoćnika, dovoljno je da se dostavlja nje izvrši samo jednom od
njih.
b) Dostavljanje pismena punomoćniku za primanje pismena

(1) Stranka može ovlastiti određenu osobu za prijem pismena kojoj će se vršiti dostavljanje.
(2) Punomoćnik za primanje pismena dužan je svaki akt bez odgađanja poslati stranci.
(3) Ako bi neposredno dostavljanje stranci, punomoćniku ili zakonskom zastupniku znatno
odugovlačilo postupak, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da po

određenom predmetu, a u određenom roku postavi punomoćnika za primanje pismena. Ako
stranka ne postupi po ovom nalogu, organ može postupiti shodno članu 47. ovog zakona.
(4) Dostavljanjem pismena punomoćniku za primanje pismena, smatra se da je dostavljanje
izvršeno stranci kojoj je pismeno imalo biti dostavljeno.

(1) Kad više stranaka koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima nemaju
zajedničkog punomoćnika, dužne su pri prvoj radnji u postupku prijaviti organu zajedničkog
punomoćnika za primanje pismena, po mogućnosti takvog koji stanuje u sjedištu organa. Dok
ne prijave zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, smatrat će se za takvog
punomoćnika ona stranka između njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva
potpisana ili označena. Ako se na ta kav način ne može odrediti punomoćnik, službena osoba
koja vodi postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako je broj
stranaka velik ili su iz raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i sama službena osoba može
odrediti i više takvih punomoćnika i označiti koju će od stranaka svaki od nji h zastupati.
(2) Zajednički punomoćnik za primanje pismena dužan je bez odgađanja obavijestiti sve
stranke o pismenu koje je za njih primio i omogućiti im da pregledaju, prepišu i ovjere
pismeno koje, po pravilu, on treba da čuva.
(3) U pismenu koje se dostavlja punomoćniku za primanje pismena označit će se sve osob e za
koje se dostavljanje vrši.
c) Dostavljanje pismena organima vlasti, preduzećima (društvima), usta novama i drugim
pravnim osobama

(1) Dostavljanje pismena organima vlasti, preduzećima (društvima), ustanovama i drugim
pravnim osobama vrši se predajom pismena službenoj osobi, odnosno osobi određenoj za
primanje pismena, tih organa, odnosno pravnih osoba, ako za pojedine sluč ajeve n ije
drugačije propisano.
(2) Ako u postupku učestvuju poslovne jedinice, naselja, grupe osoba i dr. (član 42. stav 2.),
dostavljanje se vrši predajom pismena osobi koju su oni odredili za prima nje pismena (član
45. stav 4.).
(3) Ako dostavljač u toku radno g vremena ne nađe osobu određenu za primanje pismena,
predaju pismena može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu, odnosno pravnoj
osobi koja se zatekne u njihovim prostorijama.
d) Dostavljanje pismena ostalim osobama

(1) Fizičkim osobama i pravnim osobama u inozemstvu, kao i stranim državama,
međunarodnim organizacijama i osobama u Bosni i Hercegovini koje uživaju diplomatski
imunitet, dostavljanje pismena obavlja se preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove
Bosne i Hercegovine, ako međunarodnim ugovorima nije drugačije određeno.
(2) Državljanima Bosne i Hercegovine, koji se nalaze u inozemstvu, dostavljanje se može
obavljati neposredno. Dostavljanje ovih i drugih pismena može se obavljati i preko
diplomatskih i konzularnih predstavništava Bosne i Hercegovine u inozemstvu.
(3) Vojnim licima, pripadnicima policije, osobama zaposlenim u suhozemnom, riječnom,
pomorskom i zračnom saobraćaju, dostavljanje pismena može se vršiti i preko njihove
komande, odnosno organa ili pravne osobe u kojima su zaposleni.
(4) Osobama koje su lišene slobode dostavljanje pismena vrši se preko upr ave ustanove u
kojoj se nalaze.
e) Dostavljanje pismena javnim saopćenjem

Ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti,
dostavljanje pismena izvršit će se javnim saopćenjem na oglasnoj tabli organa koji je pismeno
izdao. Smatra se da je dostavljanje pismena izvršeno poslije isteka 15 d ana od dana isticanja
saopćenja na oglasnoj tabli, ako organ koji je pismeno izdao ne odredi duži rok. Osim
objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti saopćenje u novinama, odnosno drugim
sredstvima javnog informiranja ili na neki drugi uobičajeni način.
f) Odbijanje prijema pismena

(1) Ako osoba kojoj je pismeno upućeno, odnosno odrasli član njegovog domaćinstva, bez
zakonskog razloga, odbije da primi pismeno, ili to učini osoba zaposlena u organu, preduzeću
(društvu), ustanovi ili drugo j pravnoj osobi ili u advokatskom uredu, odnosno ako to učini
osoba koju su za prijem pismena odredili naselje, grupa osoba i dr. (član 42. stav 2.),
dostavljač će pismeno ostaviti u stanu ili radnom mjestu gdje je ta osoba zaposlena ili će
pismeno staviti na vrata stana ili prostorije gdje je zaposlena.
(2) Kad je dostavljanje pismena izvršeno na način predviđen u stavu 1. ovog člana, dostavljač
će zabilježiti na dostavnici datum, sat i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno
ostavio, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.
g) Promjena stana

(1) Kad stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje prebivalište ili
stan, dužni su o tome odmah obavijestiti organ koji vodi postupak.
(2) Ako oni to ne učine, a dostavljač ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da
se sva daljnja dostavljanja pismena u postupku za tu stranku vrše stavljanjem pismena na
oglasnu tablu organa koji vodi postupak.
(3) Dostavljanje se smatra izvršenim poslije isteka 15 dana od dana stavljanja pismena na
oglasnu tablu organa koji vodi postupak.
(4) Kad punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje pismena u toku postupka promijeni
svoje prebivalište ili stan, a ne obavijesti o tome organ koji vodi postupak, dostavljanje će s e
izvršiti kao da punomoćnik nije ni postavljen.
5. Dostavnica

(1) Dokaz o izvršenom dostavljanju pismena predstavlja potvrda o dostavljanju (dostavnica).
(2) Dostavnica sadrži: naziv organa koji dostavlja, broj i datum, naziv pismena koje se
dostavlja, ime stranke, odnosno osobe kojoj se pismeno dostavlja i njenu adresu.
(3) Na dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuje je primalac i dostavljač. Primalac
će na dostavnici sam slovima naznačiti datum prijema.
(4) Ako je primalac nepismen i li ne može da se potpiše, dostavljač će na dostavnici naznačiti
njegovo ime i datum predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.
(5) Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i
ispisati slovima datum predaje, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.
(6) Ako je dostavljanje izvršeno kojoj od osoba navedenih u članu 77. ovog zakona,
dostavljač će na dostavnici naznačiti osobu kojoj je pismeno predato (član porodice, susjed, i
dr).
(7) Ako je dostavljanje izvršeno u skladu s članom 79. ovog zakona, na dostavnici treba
naznačiti datum izvršenog saopćenja, kao i datum predaje pismena općinskom, odno sno
gradskom organu, ili pošti.
(8) Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na prijedlog resor nog ministarstva, odlukom
propisuje formu i način elektronskog dostavljanja.
6. Greške u dostavljanju pismena

(1) Ako pri dostavljanju pismena bude napravljena greška koja se odnosi na datum
dostavljanja, ili osobu kojoj je pismeno predato, organ o čijem se pismenu radi, dužan je
provesti postupak radi utvrđivanja tih činjenica. Smatrat će se da je dostavljanje izvršeno
onog datuma za koji se u postupku utvrdi da je osoba kojoj je pismeno namijen jeno stvarno
dobila to pismeno.
(2) Ako je dostavnica nestala, izvršeno dostavljanje pismena može se dokazivati i drugim
sredstvima što se utvrđuje u postupku, u skladu s odredbama stava 1. ovog člana.

VI – ROKOVI

(1) Za poduzimanje pojedinih radnji u postupku mogu biti određeni rokovi.
(2) Ako roko vi nisu određeni zakonom ili drugim propisom, određuje ih, s obzirom na
okolnosti slučaja, službena osoba koja vodi postupak.
(3) Rok koji je odredila službena osoba koja vodi postupak, kao i rok određen propisima za
koji je predviđena mogućnost produženja, može se produžiti na molbu zainteresirane osobe
koja se podnese prije isteka roka ili tri dana po isteku roka, ako postoje opravdani razlozi za
produženje, o čemu se sačinjava službena zabilješka u spisu.

(1) Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine.
(2) Kad je rok određen na dane, dan u koji je dostavljanje ili saopćenje izvršeno, odnosno u
koji pada događaj od koga treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za
početak roka uzima prvi naredni dan. Rok koji je o dređen po mjesecima, odnosno po
godinama završava se istekom onog dana, mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju
odgovara danu kad je dostavljanje ili saopćenje izvršeno, odnosno danu u koji pada događaj
od koga se računa trajanje roka. Ako nema tog dan a u posljednjem mjesecu, rok istič e
posljednjeg dana tog mjeseca.
(3) Svršetak roka može se označiti i izvjesnim kalendarskim datumom.

(1) Početak i tok rokova ne sprečavaju nedjeljni dani, odnosno dani kada se ne radi i dani
državnih praznika.
(2) Ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki drugi dan
kad organ kod koga se radnja postupka ima preduzeti ne radi, rok ističe iste kom prvog
narednog radnog dana.

(1) Podnesak je podnesen u roku, ako je prije nego što rok istekne stigao organu kome je imao
biti predat.
(2) Kad je podnesak upućen poštom, preporučeno ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se
danom predaje organu kome je upućen.
(3) Ako je podnesak poslan elektronskim putem, smatra se da je blagovremen ako ga je
informacioni sistem za dostavljanje i obavještavanje primio prije isteka roka.
(4) Za osobe lišene slobode, dan predaje podneska upravi ustanove u kojoj se te osobe nalaze
smatra se danom predaje organu kome je upućen.
(5) Ako je nadležni organ odredio dan kad će se raspravljati o podnesku koji je stranka dužna
podnijeti, pa pozvao stranku da podnesak dostavi do određenog dana, organ je dužan uzeti u
razmatranje podnesak koji je primljen prije početka raspravljanja.

VII - POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

(1) Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka, pa
je usljed tog propuštanja isključena od vršenja ove radnje, dozvolit će se, po njenom
prijedlogu, povrat u pređašnje stanje.
(2) Na prijedlog stranke koja je propustila da u roku preda podnesak, dozvolit će joj se povrat
u pređašnje stanje i kad je ona iz neznanja ili očiglednom greškom podnesak pravovremeno
poslala običnom poštom ili neposredno predala nenadležnom organu.
(3) Povrat u pr eđašnje stanje dozvolit će se i u slučaju kad je stranka očiglednom greškom
prekoračila rok, ali je podnesak ipak primljen od nadležnog organa najkasnije za tri dana
poslije isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo.

(1) Stranka je dužna u prijedlogu za povrat u pređašnje stanje iznijeti okolnosti zbog kojih je
bila spriječena u roku izvršiti propuštenu radnju i te okolnosti učini ti bar vjerovatnim (član
156.).
(2) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne može se zasnivati n a okolnosti koju je organ već
ranije ocijenio nedovoljnom za produženje roka ili odgađanje rasprave.
(3) Ako se povrat u pređašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da se podnese kakav
podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak.

(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se u roku od osam dana računajući od dana
kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za
propuštanje, onda od dana kad je to saznala.
(2) Poslije isteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u pređašnje stanje.
(3) Ako se propusti rok iz st. 1. i 2. ovog člana za traženje povrata, ne može se tražiti pov rat
zbog propuštanja ovog roka.

(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podn osi se organu kod koga je treb alo izvršiti
propuštenu radnju.
(2) O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju.
(3) Nepravovremeno podnesen prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka.
(4) Ako su činjenice na koji ma se prijedlog zasniva općepoznate, nadležni organ može
odlučiti o prijedlogu bez izjašnjenja protivne stranke.

(1) Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat u pređašnje stanje nije dopuštena žalba, osim
ako je povrat dozvoljen po prijedlogu koji je nepravovremeno podnesen ili je nedopušten
(član 96. stav 3.).
(2) Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje dopuštena je
posebna žalba, samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.
(3) Žalba nije dopuštena protiv za ključka o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje koji je
donio organ nadležan za rješavanje u drugom stepenu o glavnoj stvari.
(4) Protiv zaključka kojim je kao nepravovremen odbačen prijedlog za povrat u pređašnje
stanje dopuštena je posebna žalba samo kad je zaključak donio prvostepeni organ.

(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadležan za
odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak dok zaključak o prijedlogu
kojim je riješeno o povratu ne postane konačan.
(2) Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono stanje u kome se
nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je org an donio u vezi s
propuštanjem.

VIII - ODRŽAVANJE REDA

(1) Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je da se stara o održavanju reda pri
radu.
(2) S tim ciljem, službena osoba ovlaštena je da opominje osobe koje ometaju rad organa i da
određuje mjere potrebne da se red održi o čemu se u spisu sačinjava službena zabilješka.
(3) Osoba koja prisustvuje kakvoj radnji postupka ne smije nositi oružje ili opasno oruđe.

(1) Osoba koja, i pored opomene, ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka
ili neće da odloži oružje, odnosno oruđe može biti udaljena. Osoba koja učestvuje u radnji
postupka može biti udaljena tek pošto je prethodno bila opomenuta da ć e biti udaljena i pošto
su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog
nepristojnosti ili nošenja oružja ili opasnog oruđa, izriče službena osoba koja rukovodi
radnjom postupka.
(2) Ako, na osnovu odredbe stav a 1. ovog člana, bude udaljena stranka koja nema
punomoćnika, ili ako bude udaljen punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, službena osoba
koja rukovodi radnjom postupka pozvat će osobu koja se udaljava da postavi svog
punomoćnika. Ako pozvana osoba to ne učini, službena osoba može odgoditi radnju na trošak
osobe koja je odbila postaviti svog punomoćnika, a može mu i sama postaviti punomoćnika,

ako je to potrebno. Ovakav punomoćnik može zastupati samo u onoj radnji postu pka s koje je
stranka udaljena.
(3) O udaljenju iz stava 1. i 2. ovog člana donosi se zaključak. Protiv zaključka kojim se
udaljava stranka koja nema punomoćnika ili punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan mož e
se izjaviti posebna žalba.

(1) Ko u radnji postupka teže naruši red ili učini nepristojnost, može se, osim udaljenja,
kazniti novčanom kaznom do 50 KM.
(2) Ova kazna ne isključuje krivičnu, prekršajnu ili disciplinsku odgovornost.
(3) Kaznom iz stava 1. ovog člana može biti kažnjena i osoba koja svojim podneskom grubo
povrijedi običaje ponašanja prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak.

(1) Novčane kazne, zbog radnji predviđenih u članu 102. stav 1. ovog zakona, izriče službena
osoba koja rukovodi radnjom postupka, a zbog radnji predviđenih u članu 102. stav 3. - organ
koji vodi postupak.
(2) Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba. Žalba protiv zaključka o novčanoj
kazni zbog narušavanja reda ne odgađa izvršenje te kazne.

IX - TROŠKOVI POSTUPKA

1. Troškovi organa i stranaka

(1) Izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su: putni troškovi službenih
osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a koji su nastali provođenjem
postupka po nekoj upravnoj stvari, padaju, po pravilu, na teret onoga koji je postupak vodio.
(2) Kad osoba koja učestvuje u postupku prouzrokuje svojom krivicom ili obiješću troškove
pojedinih radnji u postupku, dužna je snositi te troškove.
(3) Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno po s tranku,
troškove postupka snosi organ koji je postupak pokrenuo.

(1) Svaka stranka snosi, po pravilu, sama svoje troškove prouzrokovane postupkom, kao što
su troškovi dolaženja, gubljenja vremena, izdaci na takse, za pravno zastupanje i stručno
pomaganje.
(2) Kad u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je
izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak okončan, dužna je protivnoj stranci nadoknaditi
opravdane troškove koji su toj stranci nastali učestvovanjem u post upku. Ako je u takvom
slučaju koja od stranaka djelimično uspjela sa svojim zahtjevom, ona je dužna nadoknaditi
protivnoj stranci troškove srazmjerno dijelu svog zahtjeva s kojim nije uspjela. Stranka, koja

je obiješću prouzrokovala protivnoj stranci trošk ove u postupku, dužna je toj s tranci te
troškove nadoknaditi.
(3) Troškovi za pravno zastupanje nadoknađuju se samo u slučajevima kad je takvo
zastupanje bilo nužno i opravdano.
(4) Zahtjev za nadoknadu troškova, prema odredbama st. 2. i 3. ovog člana, mor a biti stavljen
prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, na vrijeme, tako da organ koji vodi
postupak može o njemu odlučiti u rješenju. U protivnom, stranka gubi pravo na nadoknadu
troškova. Službena osoba koja vodi postupak dužna je na ovo blagovremeno upozoriti
stranku.
(5) Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je završen poravnanjem, ako u
poravnanju nije drugačije određeno.
(6) Troškovi stranke i druge osobe u postupku prouzrokovane postupkom pokrenutim po
službenoj dužnosti ili u javnom interesu, a koje stranka, odnosno druga osoba u postupku nije
izazvala svojim ponašanjem, snosi organ koji je pokrenuo postupak.

Troškove postupka u vezi s izvršenjem snosi izvršilac. Ako se ovi troškovi od njega ne mogu
naplatiti, snosi ih stranka po čijem je prijedlogu izvršenje provedeno.

Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se može predvidjeti da će
izazvati izdatke u gotovom novcu (u vezi s uviđajem, vještačenjem, dolaskom svjedoka i sl.),
organ k oji vodi postupak može zaključkom odrediti da stranka unaprijed položi potreban
iznos za pokriće tih troškova. Ako stranka ne položi taj iznos u određenom roku, organ može
odustati od izvođenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako se produženje pos tupka
mora nastaviti zbog javnog interesa.

(1) U rješenju kojim se postupak završava, organ koji donosi rješenje određuje ko snosi
troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom roku imaju isplatiti.
(2) U rješenju se mora posebno navesti da li će onaj ko snosi troškove biti dužan nadoknaditi
troškove drugoj stranci (član 105. st. 2. i 3.).
(3) Ako troškove postupka snosi više osoba, troškovi će se između njih razdijeliti na jednake
dijelove, odnosno u odgovarajućoj razmjeri.
(4) Ako organ u r ješenju ne odluči o troškovima, navest će se da će se o troškov ima donijeti
poseban zaključak.

(1) Svjedoci, vještaci, tumači (prevodioci) i službene osobe imaju pravo na nadoknadu
troškova putovanja i izdataka izazvanih boravljenjem u mjestu rad i izvršenja tih radnji, s tim
da tim osobama pripada i nadoknada izgubljene zarade, ako za to vrijeme ne ostvaruju zaradu

na osnovu radnog odnosa u organu vlasti ili pravnoj osobi ili drugoj osobi, odnosno instituciji
u kojima su zaposlene. Osim nadoknade, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu.
(2) Zahtjev za nadoknadu, odnosno nagradu dužni su svjedoci, vještaci i tumači postaviti pri
saslušanju, tumačenju (prevođenju), odnosno davanju vještakovog mišljenja. U protivnom,
gube to pravo. Služben a osoba koja vodi postupak dužna je na ovo upozoriti svjedoka,
vještaka ili tumača (prevodioca).
(3) Iznos nadoknada utvrđuje posebnim zaključkom organ koji vodi postupak, određujući ko
je dužan da ih plati i u kom roku. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna žalba. Ovaj
zaključak predstavlja osnov za izvršenje.

(1) Nadoknade troškova, izdataka i izgubljene zarade svjedocima, vještacima i tumačima,
odnosno posebne nagrade vještacima i tumačima, način naplate i isplate tih nadoknada i
nagrada, kao i oslobađenje od plaćanja troškova, reguliraju se propisom Vijeća ministara.
(2) U pogledu nadoknade službenim osobama, važe propisi o nadoknadama za službene osobe
koje utvrde organi iz stava 1. ovog člana.
2. Oslobađanje od plaćanja troškova

(1) Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku snošenja troškova u cijelosti ili
djelimično, ako nađe da ona ne može podnijeti troškove bez štete po nužno svoje i izdržavanje
porodice. Organ donosi zaključak o tome po prijedlogu stranke, na osnovu uvjerenja o njenom
imovnom stanju.
(2) Oslobađanje od snošenja troškova odnosi se na oslobađanje od taksi, izdataka organa koji
vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake,
tumače, uviđaj, oglase i sl., kao i na oslobađanje od polaganja osigu ranja za troškove.
(3) Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo pod uslovom reciprociteta. U
slučaju sumnje o postojanju reciprociteta, objašnjenje daje organ uprave nadležan za vanjske
poslove Bosne i He rcegovine. Za traženje objašnjenja važi odredba člana 34. stav 4. ovog
zakona.

Organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zaključak o oslobađanju od snošenja
troškova, ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bil a oslobođena snošenja
troškova.

Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobađanje snošenja troškova, kao i
protiv zaključka iz člana 112. ovog zakona, stranka može izjaviti posebnu žalbu.

DRUGI DIO - PRVOSTEPENI POSTUPAK

X - POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA

1. Pokretanje postupka

Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke.

(1) Nadležni organ pokrenut će postupak po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili na
zakonu zasnovan propis ili kad utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje,
treba radi zaštite javnog interesa, pokrenuti upravni postupak.
(2) Pri pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti nadležni organ uzima u obzir i
eventualne predstavke građana i pravnih osoba i upozorenje organa.

(1) Upravni postupak pokrenut je čim je nadležni organ izvršio ma koj u radnju radi vođenja
postupka.
(2) Ako nadležni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke nađe da po važećim propisima
nema uslova za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, kojim će se podneseni
zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.
(3) Ako organ utvrdi da je stranka podnijela zahtjev koji se zasniva na istom pravnom i
istom ili sličnom činjeničnom osnovu povodom kojeg je postupak po zahtjevu iste
stranke u toku pred tim organom ili po čijem zahtjevu je ranije riješeno, upravni organ
će zaključkom odbaciti zahtjev.
(4) Protiv zaključka iz stava (3) ovog člana dopuštena je posebna žalba.

U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog
postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako
postoji takav zahtjev.
2. Spajanje stvari u jedan postupak

(1) Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i na
istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno
nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad je riječ o pravima i obavezama
više stranaka.
(2) Pod istim uslovima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvariv ati i više
različitih zahtjeva.
(3) O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ donijet će poseban
zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Nadležni organ može javnim saopćenjem pokrenuti upravni postupak prema većem broju
osoba koje organu nisu poznate ili se ne mogu odrediti, a koje u postupku mogu imati položaj
stranke, ako je riječ o bitno istom zahtjevu prema svim tim osobama.

(1) Kad se u smislu člana 118. ovog zakona vodi jedan postupak ili kad je postupak pokrenut
javnim saopćenjem u smislu člana 119. ovog zakona, svaka strank a istupa u postupku
samostalno.
(2) U zaključcima kojima se u takvom postupku preduzimaju izvjesne mjere prema
strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka, osim ako je riječ
o strankama koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima, ili ako za konom
nije drugačije propisano.
3. Izmjena zahtjeva

(1) Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stepenu proširiti
stavljeni zahtjev, ili umjesto ranijeg zahtjeva staviti drugi, bez obzira da li se prošireni ili
izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtjev
zasniva na bitno istom činjeničnom stanju.
(2) Kada službeno lice utvrdi da ne postoje uslovi iz stava (1) ovog člana, donijet će
zaključak kojim će odbaciti zahtjev stranke.
(3) Protiv zaključka iz stava (2) ovog člana može se izjaviti posebna žalba u skladu s članom
212. stav (1) ovog zakona.
4. Odustajanje od zahtjeva

(1) Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.
(2) Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane od svog zahtjeva,
organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome će biti
obaviještena protivna stranka, ako je ima.
(3) Ako je daljnje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna
stranka, nadležni organ produžit će vođenje postupka.
(4) Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ može obustaviti postupak. Ako je
postupak u istoj stvari mogao biti pokrenut i po zahtjevu stranke, postupak će se nasta viti, ako
stranka to zahtijeva.
(5) Protiv zaključka, kojim se obustavlja postupak, dopuštena je posebna žalba.

(1) Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem izjave u pisanoj formi koju daje organu
koji vodi postupak, usmeno na zapisnik ili elektronskim putem. Dok organ koji vodi
postupak ne donese zaključak o obustavljanju postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može
opozvati svoje odustajanje od zahtjeva.
(2) Pojedina radnja ili propuštanje stranke može se smatrati njenim odustajanjem od zahtjeva
samo kad je to zakonom određeno.
(3) Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije donošenja prvostepenog rješenja, a prije
isteka roka za žalbu, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje, ako
je njime zahtjev stranke bio pozitivno ili djelimično pozitivno riješen. Ako je stranka odustala
od svog zahtjeva poslije izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljano rješenje doneseno
povodom žalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je
zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti bilo dj elimično, ako je stranka u cijel osti odustala
od svog zahtjeva.

Stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je snositi sve troškove koji su nastali do
obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
5. Poravnanje

(1) Ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, službena osoba
koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se stranke poravnaju, potpuno ili bar
u pojedinim spornim tačkama.
(2) Poravnanje mora biti uvijek j asno i određeno, i ne smije biti na štetu javnog interesa,
javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba. Službena osoba koja vodi postupak mora na
to paziti po službenoj dužnosti. Ako se utvrdi da bi poravnanje bilo na štetu javnog interesa,
javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba, organ koji vodi postupak neće prihvatiti da se
zaključi poravnanje i o tome će donijeti poseban zaključak.
(3) Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno kad stranke poslije pročitanog
zapisnika o poravnanju potpišu zapisnik. Ovjeren prepis zapisnika preda t će se strankama ako
ga traže.
(4) Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku.
(5) Organ pred kojim je zaključeno poravnanje donijet će zaključak kojim će prema potrebi
postupak obustaviti u cijelosti ili djelimično.
(6) Ako zaključak o obustavljanju, odnosno o nastavljanju postupka nije u skladu sa
zaključenim poravnanjem, protiv zaključka je dopuštena posebna žalba.

XI - POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA

A. OPĆA NAČELA
1. Zajedničke odredbe

(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za
rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese o čemu se
stara službena osoba koja vodi postupak.
(2) Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.

(1) Službena osoba koja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično
stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ra nije u postupku nisu bile iznesene ili još
nisu utvrđene
(2) Službena osoba koja vodi postupak naredit će po službenoj dužnosti izvođenje svakog
dokaza ako nađe da je to potrebno radi razjašnjenja stvari.
(3) Službena osoba koja vodi postupak obavezna je p ribaviti po službenoj dužnosti podatke o
činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan za rješavanje. Na isti način
postupit će službena osoba u pogledu činjenica o kojima službenu evidenciju vodi drugi
organ, odnosno preduzeće (društvo), ustanova ili druga pravna osoba.

(1) Činjenično stanje, na kom zasniva svoj zahtjev, stranka je dužna iznij eti tačno, istinito i
određeno.
(2) Ako nije riječ o činjenicama koje su općepoznate, stranka je dužna za svoje navode
ponuditi dokaze i, po mogućnosti, podnijeti ih. Ako sama stranka tako ne postupi, službena
osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i
podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi
takva uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati u skladu sa članom 163. ovog zakona.
(3) Ako stranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze, organ ne može zbog toga
odbaciti zahtjev kao da nije podnesen (član 62. stav 2.), nego je dužan nastaviti postupak i, u
skladu s pravilima postupka i prema materijalnom propisu, riješiti upravnu stvar.

(1) Stranka u toku postupka daje izjavu, po pravilu, usmeno, a može je dati i pismeno.
(2) Kad je riječ o složenoj stvari ili kad su potrebna opširnij a stručna objašnjenja, službena
osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da podnese pismenu izjavu, određujući joj
dovoljan rok za to. U takvom slučaju i stranka ima pravo tražiti da joj se dopusti davanje
pismene izjave.
(3) Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne može joj se usljed
toga oduzeti pravo da svoju izjavu da usmeno.

Ako se u toku postupka pojavi osoba koja do tada nije učestvovala u postupku kao stranka, pa
zahtijeva da učestvuje u postupku kao stranka, službena osoba koja vodi postupak ispitat će
njeno pravo da bude stranka i o tome će donijeti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne
priznaje to svojstvo dopuštena je posebna žalba.

Službena osoba koja vodi postupak dužna je, po potrebi , upozoriti stranku na njena prava u
postupku i ukazati joj na pravne posljedice njenih radnji ili propuštanja u postupku.
Pripremni postupak

(1) Pripremni postupak određuje organ koji vodi postupak ako se održava usmena rasprava,
odnosno uviđaj.
(2) Organ koji vodi postupak mora, najkasnije sedam dana prije održavanja pripremnog
postupka, pozvati stranke i druga lica ako smatra da je njihovo prisustvo potrebno. Zajedno s
pozivom, organ šalje podnesak stranci koji je osnov za određivanje pr ipremnog postupka, a u
pozivu određuje dan, mjesto i vrijeme održavanja pripremnog postupka.
(3) Ako je organ počeo postupak po službenoj dužnosti, u pozivu će biti navedeno koja će
procesna radnja biti obavljena na pripremnom postupku.
(4) Organ će pozvana lica u pozivu upozoriti na zakonske posljedice neopravdanog izostanka.
(5) Pripremni postupak se, u pravilu, održava u sjedištu organa koji vodi postupak.
(6) Organ može odrediti i drugo mjesto za održavanje pripremnog postupka, ako je to
ekonomičnije.
(7) Protiv zaključka iz stava (6) ovog člana nije dozvoljena žalba.
(8) Organ može odgoditi pripremni postupak na svoju inicijativu ili na zahtjev stranke, ako za
to postoje opravdani razlozi.
(9) Protiv zaključka o dozvoli ili zabrani odgađanja pripremnog postupka nije dozvoljena
žalba.
2. Skraćeni postupak

(1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:
1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se
može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica
ili činjenica koje su organu poznate;
2) ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a
nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;
3) u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica ili
okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, ali su
činjenice ili okolnosti učinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se z ahtjevu
stranke ima udovoljiti;
4) kad je riječ o preduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgađati, a
činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrđene ili bar učinjene vjerovatnim.
(2) Rješenja iz tač. 1. i 2. stav 1. ovog člana mogu se izrađivati računarima.
3. Poseban ispitni postupak

(1) Poseban ispitni postupak provodi se kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i
okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja mogućnosti strankama da
ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.
(2) Tok ispitnog postupka određuje, prema okolnostima pojedinog slučaja, službena osoba
koja vodi postupak, pridržavajući se odredbi ovog zakona i propisa koji se od nose na stvar o
kojoj je riječ.
(3) U ovim granicama službena osoba koja vodi postupak naročito: određuje koje se radnje u
postupku imaju izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje; određuje red kojim će se
pojedine radnje vršiti i rokove u kojima će se i zvršiti, ako oni nisu propisani zakonom;
određuje usmene rasprave i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo održavanje;
odlučuje koji se dokazi imaju izvesti i kojim dokaznim sredstivma, i odlučuje o svim
prijedlozima i izjavama.
(4) Službena osob a koja vodi postupak odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti
odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cijeli predmet.

(1) Stranka ima pravo učestvovati u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, dati
potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba
obavezna je to omogućiti.
(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost
navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo sve do donošenja rješenja
dopunjavati i objašnjavati svoje tvrdnje, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna
je opravdati zbog čega to nije učinila na raspravi.
(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izj asni o
svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i
ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim
strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s n jenom
dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome

izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se
izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rj ešenje, a o kojima stranci
nije bila data mogućnost da se izjasni.
4. Prethodno pitanje

(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama
stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rj ešenje nadležan sud ili koji drugi
organ (prethodno pitanje), on može, pod uslovima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje,
ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se
zaključak, protiv kog je dopuštena p osebna žalba, osim ako je zakl jučak donio drugostepeni
organ.
(2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje
samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.
(3) U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ koji vodi
postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojo m je optuženi proglašen
krivim.

(1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na
postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom
određeno.
(2) Kad se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo, a nema mog ućnosti za krivično
gonjenje, organ koji vodi postupak raspravit će i to pitanje.

U slučaju kad se zbog prethodnog pitanja ne mora prekinuti postupak po članu 136. stav 2.
ovog zakona, organ koji vodi postupak može sam uzeti u pretres prethodno p itanje i raspraviti
ga kao sastavni dio stvari, i na toj osnovi riješiti samu stvar.

(1) Ako organ koji vodi upravni postupak ne uzme prethodno pitanje u pretres u smislu člana
137. ovog zakona, a postupak za rješenje prethodnog pitanja koji se m ože voditi samo po
službenoj dužnosti još nije pokrenut kod nadležnog organa, on će tražiti da nadležni organ
pokrene postupak o tom pitanju.
(2) U stvari u kojoj se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće povodom zahtjeva
stranke, organ koji vodi upravni postupak može zaključkom naložiti jednoj od stranaka da
radi rješenja prethodnog pitanja traži od nadležnog organa pokretanje postupka, određujući joj
rok u kom je dužna to učiniti, i da mu o podnesenom traženju podnese dokaz. Pritom će organ
koji vodi upravni postupak upozoriti stranku na posljedice propuštanja. Rok za traženje
pokretanja postupka za rješenje prethodnog pitanja počinje teći od dana konačnosti zaključka.
(3) Ako stranka ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa tra žila
pokretanje postupka o prethodnom pitanju, smatrat će se da je stranka koja je postavila
zahtjev odustala od njega, a organ koji vodi upravni postupak obustavit će postupak. Ako to
nije učinila protivna stranka, organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje.
(4) Protiv zaključka donesenog po stavu 2. ovog člana dopuštena je posebna žalba.

(1) Postupak, prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa, nastavit će
se pošto rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.
(2) Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema
razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja kod nadležnog organa, osim u
slučaju iz stava 1. člana 136. ovog zakona.
Prekid postupka

(1) Postupak se prekida ako:
1) stranka umre, a prava i obaveze, odnosno pravni interes o kojem se odlučivalo u postupku
može preći na pravne nasljednike. U tom slučaju organ obavještava moguće pravne
nasljednike o mogućnosti uključenja u postupak i dostavlja im zaključak o prekidu postupka;
2) stranka izgubi poslovnu sposobnost, a u postupku nema opunomoćenika ili joj organ ne
odredi privremenog zastupnika. U tom slučaju organ dostavlja zaključak o prekidu postupka
centru za socijalni rad;
3) zakonski zastupnik stranke umre ili izgubi poslovnu sposobnost, a stranka nema
opunomoćenika, odnosno zakonskog zastupnika ili joj nije postavljen privremeni zastupnik. U
tom slučaju organ dostavlja zaključak o prekidu postupka centru za socijalni rad, a a ko se radi
o pravnom licu, zaključak se dostavlja organu koji ima pravo određivanja zakonskog
zastupnika;
4) organ koji vodi postupak odluči da o prethodnom pitanju neće odlučivati sam, odnosno ako
po zakonu ne može sam rješavati prethodno pitanje;
5) su za stranku nastupile pravne posljedice stečajnog postupka, i u tom slučaju zaključak se
dostavlja stečajnom dužniku;
6) je lice uložilo žalbu protiv zaključka kojim se ne priznaje položaj stranke ili zainteresiranog
lica.
(2) Prekid postupka traje dok traju razlozi iz stava (1) ovog člana, i to za razloge:
1) iz tačke 1) - dok se pravni nasljednik ne uključi u postupak;
2) iz tač. 2) i 3) - dok stranka ne odredi zakonskog zastupnika;
3) iz tačke 4) - dok prethodno pitanje nije konačno, odnosno pravosnažno riješeno;
4) iz tačke 5) - dok se stečajni upravnik kao zakonski zastupnik stranke ne uključi u postupak;
5) iz tačke 6) - dok se o žalbi na zaključak ne odluči pravosnažnim rješenjem.
(3) Prekidom postupka prestaju teći svi rokovi određeni za procesne radnje. U vrijeme prekida
ne teče rok za izdavanje rješenja iz člana 208. stav (1), odnosno iz člana 235. stav (1) ovog
zakona.
(4) Protiv zaključka kojim se prekida postupak dozvoljena je žalba, koja ne zadržava izvršenje
zaključka.
5. Usmena rasprava

Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke,
usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:
1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili
2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

(1) Usmena rasprava je javna.
(2) Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu raspr avu ili
samo za jedan njen dio:
1) ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti,
2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave,
3) ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj porodici,
4) ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, pos lovnu,
profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu.
(3) Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba.
(4) O isključenju javnosti donosi se zaključak koji mora biti obrazložen i javno objavljen.
(5) Pri saopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti.

(1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače.
(2) Službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da usmenoj raspravi s koje je javnost
isključena prisustvuju pojedine službene osobe, naučni i javni radnici, ako je to od interesa za
njihovu službu, odnosno naučni rad. Službena osoba koja vodi postupak upozorit će ove
osobe da su dužne čuvati kao tajnu ono što budu na raspravi saznale.

(1) Organ koji vodi postupak dužan je preduzimati sve što je potrebno da se usmena rasprava
obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i odgađanja.
(2) Osobama koje se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se
pripreme za raspravu i da na nju dođu na vr ijeme i bez vanrednih troškova. Pozvanim
osobama ostavit će se, po pravilu, osam dana od dostavljanja poziva do dana rasprave.

Kad je za raspravljanje na usmenoj raspravi potrebno izvršiti uvid u određene planove, spise
ili druge predmete, ove pr edmete treba staviti na uvid pozvanim osobama istovremeno s
određivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu naznačiti vrijeme i mjesto, kad i gdje se oni
mogu razgledati.

(1) Organ koji vodi postupak dužan je da i javno objavi određivanje usmene ra sprave: kad
postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti, kad postoji
vjerovatnoća da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao stranke, ili kad to
nalažu drugi slični razlozi.
(2) Javna objava usmene rasprave treb a da sadrži sve podatke koji moraju biti navedeni u
pojedinačnom pozivu, kao i poziv da na raspravu dođe svako ko smatra da se stvar tiče
njegovih pravno zaštićenih interesa. Ova se objava saopćava na način pr opisan u članu 85.
ovog zakona.

Usmena rasprava održat će se, po pravilu, u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je
potreban uviđaj u mjestu van sjedišta tog organa, usmena rasprava može se održati na mjestu
uviđaja. Organ koji vodi postupak može odrediti za usmenu raspravu i drugo mjesto kad je to
potrebno zbog znatnog smanjenja troškova i zbog temeljitijeg, bržeg ili jednostavnijeg
raspravljanja stvari.

(1) Službena osoba koja vodi postupak dužna je na početku usmene rasprave utvrditi koje su
od pozvanih osoba prisutne, a za odsutne, provjeriti da li su im pozivi uredno dostavljeni.
(2) Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj
je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak odgodit će raspravu, osim u
slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme objavljena javnom objavom.
(3) Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, mada je
uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari može se pretpostaviti da je stranka zahtjev
povukla, službena osoba koja vodi postupak obustavit će postupak. Protiv zaključka o tome
dopuštena je posebna žalba. Ako se ne može pretpostaviti da je stranka sama povukla zahtjev,
ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, sl užbena
osoba će, prema okolnostima slučaja, provesti raspravu bez te osobe ili će je odgoditi.
(4) Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane mada je uredno
pozvana, službena osoba koja vodi postupak može provesti raspravu i bez nje, a može na njen
trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja stvari.

(1) Ako prisutna stranka, i pored upozorenja na posljedice, ne stavi u toku same rasprave
primjedbu na rad koji se na raspravi obavlja, smatrat će se da nema primjedbi. Ako ta stranka
kasnije stavi primjedbu na rad obavljen na raspravi, organ koji rješava o stvari cijenit će tu
primjedbu, ako ona može imati uticaj na rješavanje stvari, i ako nije data poslije rasprave da
bi se odugovlačio postupak.
(2) Ako stranka koja je pozvana javnim saopćenjem poziva nije došla na raspravu, a
primjedbe na rad obavljen na raspravi stavi poslije rasprave, ove primjedbe uzet će se u obzir
pod uslovom iz stava 1. ovog člana.

(1) Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je predmet ispitnog postupka.
(2) Ako se predmet ne može pretresti na jednoj raspravi, službena osoba koja vodi postupak
prekinut će raspravu i zakazati što prije njen nastavak. Za ovaj nastavak službena osoba
preduzet će sv e mjere koje su propisane za određivanje usmene rasprave, a prisutnim
osobama može ih usmeno saopćiti, kao i vrijeme i mjesto nastavka rasprave. Pri nastavku
usmene rasprave službena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok
dotadašnje rasprave.
(3) Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo određivati
usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim dokazima izjasni.
B. DOKAZIVANJE
1. Opće odredbe

(1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima.
(2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što
odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili
reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i drugo.

(1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak,
zavisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje stvari. Dokazi se, po
pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.
(2) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.
(3) Isto tako, ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno
dokazivati nepostojanje tih činjenica, ako zakonom nije drugačije određeno.

Ako je dokazivanje pred organom koji vodi postupak neizvodljivo ili povezano s
nesrazmjernim troškovima ili s velikim gubitkom vremena, dokazivanje ili pojedini dokazi
mogu se izvoditi pred zamoljenim organom.

Kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje
nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju (činjenice i okolnosti koje su
učinjene vjerovatnim), ne moraju se izvoditi posebni dokazi radi utvrđiv anja tih činjenica
predviđeni odredbama ovog zakona o izvođenju dokaza.

(1) Ako organu koji rješava nije poznato pravo koje važi u stranoj državi, može se obavijestiti
o tome kod organa uprave Bosne i Hercegovine nadležnog za inozemne poslove.
(2) Organ koji rješava o stvari može od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu koju je
izdao nadležni inozemni organ kojom se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi.
Dopušteno je dokazivanje stranog prava protivno ovakvoj javnoj ispravi, ako međuna rodnim
ugovorom nije drugačije predviđeno.
2. Isprave

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ u granicama svoje nadležnosti, a koja
može biti prilagođena elektronskoj obradi podataka, kao i isprava koju je u takvom obliku
izdala insti tucija koja ima javna ovlaštenja (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj
potvrđuje ili određuje.
(2) U postupku dokazivanja, mikrofilmska kopija isprave, odnosno reprodukcija te kopije,
izjednačava se s ispravom iz stava 1. ovog člana, ako je takvu mikrofilmsku kopiju, odnosno
reprodukciju te kopije izdao organ u granicama svoje nadležnosti, odnosno institu cija koja
ima javna ovlaštenja.
(3) Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi, odnosno mikrofilmskoj kopiji isprave ili
reprodukciji te kopij e činjenice neistinito potvrđene ili da je sama isprava, odnosno
mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije neispravno sastavljena.
(4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija, odnosno reprodukcija t e kopije nije
vjerna originalu.

Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi
postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, službena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema
svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena dokazna v rijednost isprave ili je
isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak.

(1) Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja službena osoba koja vodi
postupak. Stranka podnosi ispravu u originalu, mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te
kopije ili u ovjerenom prijepisu ili ovjerenoj fotokopiji, a može je podnijeti i u prostom
prijepisu. Kad stranka podnese ispravu u ovjerenom prijepisu, službena osoba koja vodi
postupak može tražiti da stranka pokaže originalnu ispravu, a kad podnese ispravu u prostom
prijepisu, službena osoba utvrdit će da li je prost pri jepis vjeran originalu. Mikrofilmska
kopija isprave ili reprodukcija te kopije koju je na propisan način izdao organ u granicama
svoje nadležnosti ili institucija koja ima javna ovlaštenja, ima za rješavanje stvari o kojoj se
vodi upravni postupak dokaznu vrijednost originalne isprave, u smislu člana 155. stav 1. ovog
zakona.
(2) Ako je neke činjenice ili okolnosti organ koji je za to bio nadležan već utvrdio ili su
posvjedočene u javnoj ispravi (kao lična karta, izvod iz matične knjige i dr.), organ koji v odi
postupak uzet će ove činjenice i okolnosti za dokazane. Kad je u pitanju sticanje ili gubljenje
prava, a postoji vjerovatnoća da su se te činjenice i okolnosti naknadno izmijenile, ili ih na
osnovu posebnih propisa treba posebno dokazati, službena osob a tražit će da stranka podnese
posebne dokaze o tim činjenicama i okolnostima, ili će ih organ sam pribaviti.

(1) Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se poziva na kakvu ispravu
da je podnese, ako njom raspolaže ili ako je može pribaviti.
(2) Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ta stranka neće dobrovoljno da je podnese ili
pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu
na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti.
(3) Ako stranka koja je pozvana da podnese, odnosno pokaže ispravu ne postupi po pozivu,
službena osoba koja vodi postupak cijenit će, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakvog je
to uticaja za rješavanje stvari.

Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa ili institucije
koja ima javna ovlaštenja, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi,
organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti. Ti organi i in stitucije
dužni su postupiti po traženju nadležnog organa.

(1) Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaže, organ
koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se
stranke mogle o njoj izjasniti.
(2) Treća osoba može uskratiti pokazivanje isprave iz istih razloga, kao i svjedok svjedočenje.
(3) Protiv treće osobe koja, bez opravdanog razloga, odbije pokazati ispravu postupit će se
kao protiv onoga koji odbije da svjedoči.
(4) Protiv zaključka kojim mu se naređuje pokazivanje isprave, kao i protiv zaključka o kazni
zbog nepokazivanja isprave, treća osoba ima pravo žalbe, koja odgađa izvršenje zaključka.
(5) Stranka koja se poziva na ispravu koja se nalazi kod treće osobe dužn a je nadoknaditi
troškove koje je ta osoba imala u vezi s pokazivanjem isprave.

(1) U skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, stranka ima pravo podnositi isprave na j eziku
iz člana 18. ovog zakona.
(2) Isprave koje su izdate na stranom jeziku podnose se u ovjerenom prijevodu, ako je to
potrebno.
(3) Isprave koje je izdao inozemni organ, koje u državi u kojoj su izdate važe kao javne
isprave, imaju pod uslovom reciprociteta, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isp rave, ako
su propisno ovjerene.
3. Uvjerenja

(1) Organi uprave Bosne i Hercegovne dužni su izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave
(cetifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.
(2) Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, institucije koje imaju ja vna ovlaštenja, izdaju
uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje, u skladu sa
zakonom, obavljaju.
(3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se
izdavati u skladu s podacima službene evidencije. Takva uvjerenja, odnosno druge isprave
imaju značaj javne isprave.
(4) Pod službenom evidencijom podrazumijeva se evidencija ustanovljena zakonom ili
drugim propisom, ili općim aktom institucije koja ima javna ovlaštenja.
(5) Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se
stranci na usmeni zahtjev, po pravilu, istog dana kada je stranka zatražila izdavanje uvjerenja,
odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od pet dana, ako propisom iz stava 4. ovog član a,
kojim je ustanovljena službena evidencija, nije drugačije određeno.
(6) Ako organi, odnosno institucije iz st. 1. i 2. ovog člana odbiju zahtjev za izdavanje
uvjerenja, odnosno druge isprave dužni su o tome donijeti posebno rješenje. Ako u roku od
pet dana od dana podnošenja zahtjeva ne izdaju uvjerenje, odnosno drugu ispravu, niti donesu
i dostave stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, smatra se da je zahtjev odbijen.
(7) Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uvjerenje, odnosno d ruga
isprava nije izdata u skladu s podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu
uvjerenja, odnosno druge isprave. Organ, odnosno institucija dužna je donijeti posebno
rješenje, ako odbije zahtjev stranke da joj izmijeni, odnosno izda novo uvj erenje ili druga
ispravu. I u tom slučaju važi rok od pet dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje novog

uvjerenja, odnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tom roku, s matra se da je
zahtjev odbijen.

(1) Organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni su izdavati uvjerenja, odnosno druge
isprave i o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju, ako je to zakonom određeno. U
tom slučaju činjenice se utvrđuju vođenjem postupka propisanog odredbama ovog zakona.
(2) Uvjerenje , odnosno druga isprava izdata na način predviđen u stavu 1. ovog člana, ne
vezuje organ kome je podnesena kao dokaz i koji treba da rješava o stvari. Ako organ ne
prihvati to uvjerenje, odnosno drugu ispravu kao dokaz, on će sam pristupiti utvrđivanju
činjenica navedenih u uvjerenju.
(3) Uvjerenje, odnosno druga isprava stranci se izdaje, odnosno rješenje o odbijanju zahtjeva
donosi i stranci dostavlja u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva, a ako se tako ne
postupi, smatra se da je zahtjev stranke odbije n.
4. Svjedoci

(1) Svjedok može biti svaka fizička osoba koja je bila sposobna opaziti činjenicu o kojoj ima
da svjedoči i koja je u stanju to svoje opažanje saopćiti.
(2) Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe ne može biti svjedok.
(3) Kada je svjedok maloljetno lice, saslušat će se uz prisutnost zakonskog zastupnika.

Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je da se odazove pozivu, a i da svjedoči, ako
ovim zakonom nije drugačije određeno.

Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja
službene, državne ili vojne tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.

(1) Svjedok može uskratiti svjedočenje:
1) na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili
krivičnom gonjenju, njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do
trećeg stepena zaključno, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, do drugog stepena
zaključno i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staratelja ili starini ka, usvojitelja ili
usvojenika;
2) na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti, a da ne povrijedi obavezu da čuva
poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili naučnu tajnu;
3) o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku;
4) o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjed oku, kao vjerskom
ispovjedniku.
(2) Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama kad
iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge učiniti vjerovatnim.
(3) Svjedok ne može zbog opasnosti od kakve imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim
poslovima pri kojima je bio prisutan kao svjedok, pisar ili posrednik, o radnjama koje je u
vezi sa spornim pitanjem preduzeo kao pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, kao
i o svakoj onoj radnji o kojoj je na osnovu posebnih propisa dužan pod nijeti prijavu ili dati
izjavu.

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno, bez prisustva oni h svjedok a koji će se kasnije
saslušati.
(2) Saslušani svjedok ne smije se udaljiti bez dozvole službene osobe koja vodi postupak.
(3) Službena osoba koja vodi postupak može već saslušanog svjedoka ponovo saslušati, a
svjedoke čiji se iskazi ne slažu može suočiti.

(1) Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i
da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza.
(2) Od svjedoka će se zatim uzeti opći lični podaci ovim redom: ime i prezime, zanimanje,
mjesto boravka, mjesto rođenja, godine života i bračno stanje. Ako je potrebno, svjedok će
biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o
kom je riječ, a lično o njegovim srodničkim odnosima prema strankama.
(3) Službena osoba koja vodi postupak ukazat će svjedoku na koja pita nja može uskratiti
svjedočenje.
(4) Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozivat će se da i znese
šta mu je o tome poznato.
(5) Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti.
(6) Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoči.

(1) Ako svjedok ne zna jezik na kom se vodi postupak, ispitat ć e se preko tumača
(prevodioca).
(2) Ako je svjedok gluh, pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nijem, pozvat će se da
pismeno odgovora. Ako se ispitivanje ne može izvršiti na ovaj način, pozvat će se kao tumač
osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.

(1) Pošto sasluša svjedoka, službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok
položi zakletvu na svoj iskaz. Neće se zaklinjati svjedok koji je maloljetan ili koji ne može
dovoljno da shvati značaj zakletve.
(2) Zakletva se polaže usmeno izgovaranjem ovih riječi: "Zaklinjem se da sam o svemu o
čemu sam ovdje pitan govorio istinu i da ništa što o ovoj stvari znam nisam prećutao".
(3) Nijemi svjedoci koji znaju čitati i pisati zaklinju se na taj način što potpisuju tekst
zakletve, a gluhi sv jedoci pročitat će tekst zakletve. Ako nijemi ili gluhi svjedoci ne znaju
čitati ni pisati, zaklet će se preko tumača.

(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja
ili opravdanog razloga udalji s mje sta gdje treba da bude saslušan, organ koji vodi postupak
može narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može ga i kazniti
novčano do 50 KM.
(2) Ako svjedok dođe, pa bez opravdanog razloga odbije da svjedoči i ako je upozoren na
posljedice odbijanja, može se kazniti novčano do 50 KM, a ako i poslije toga odbije da
svjedoči, može se još jedanput kazniti do 50 KM. Zaključak o izricanju novčane kazne donosi
službena osoba koja vodi postupak u saglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za
rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u saglasnosti s rukovodiocem tog organa,
odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.
(3) Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi postupak poništit
će zaključak o kazni ili troškovima. Ako svjedok naknadno pristane da svjedoči, službena
osoba može poništiti zaključak o kazni.
(4) Službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok nadoknadi troškove koje je
prouzrokovala svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči.
(5) Protiv zaključka o troškovima ili novčanoj kazni, donesenog na osnovu st. 1., 2. i 4. ovog
člana, dopuštena je posebna žalba.
5. Izjava stranke

(1) Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz, ili se ona ne može
utvrditi na osnovu drugih dokaznih sredstava, za utvrđivanje te činjenice može se kao
dokazno sredstvo uzeti i usmeno data izjava stranke. Izjava stranke može se uzeti kao
dokazno sredstvo i u stvarima malog značaja ako bi se određena činjenica imala utvrđivati
saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenom od sjedišta organa, ili bi inače, usljed
pribavljanja drugih dokaza, bilo otežano ostvarivanje prava stran ke. Izjava se unosi u
zapisnik.
(2) Zakonom se može propisati da se i u slučajevim a, osim onih iz stava 1. ovog člana,
određene činjenice mogu dokazivati izjavom stranke.
(3) Vjerodostojnost izjave stranke cijeni se po načelu propisanom u članu 10. ovog zakona.
(4) Prije uzimanja izjave stranke, službena osoba koja vodi postupak dužna j e upozoriti
stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave.
6. Vještaci

Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari potrebno stručno
znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak , izvest će se dokaz
vještačenjem.

(1) Ako bi dokazivanje vještačenjem bilo nesrazmjerno skupo prema značaju ili vrijednosti
predmeta, stvar će se riješiti na osnovu drugih dokaznih sredstava.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, vještačenje će se izvršiti ako stranka to zahtijev a i
pristane da snosi troškove.

(1) Radi izvođenja dokaza vještačenjem, službena osoba koja vodi postupak određuje, po
službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad ocijeni da je vještačenj e
složeno, može odrediti dva ili više vještaka.
(2) Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one koje imaju posebno
ovlaštenje za davanje stručnog mišljenja o pitanjima iz odgovorajuće struke, ako je takvo
ovlaštenje predviđeno propisima.
(3) Stranka će se, po pravilu, prethodno saslušati o ličnosti vještaka.
(4) Za vještaka se ne može odrediti osoba koja ne može biti svjedok.

(1) Svako ko ima potrebnu stručnu spremu mora se primiti dužnosti vještaka, osim ako ga
službena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su
preopterećenost vještačenjima, drugim poslovima i slično.
(2) Oslobađanje od dužnosti vještačenja može tražiti i rukovodilac organa ili pravne osobe
gdje je vještak zaposlen, ako postoje opravdani razlozi.

(1) Vještak može uskratiti vještačenje iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje.
(2) Osobe zaposlene u organu bit će oslobođene dužnosti vještačenja kad je posebnim
propisom predviđeno njihovo oslobađanje od te dužnosti.

(1) U pogledu izuzeća vještaka, na odgovarajući način primjenjivat će se odredbe ovog
zakona, o izuzeću službenih osoba.
(2) Stranka može tražiti izuzeće vještaka i ako učini vjerovatnim okolnosti koje dovode u
pitanje njegovo stručno znanje.
(3) O izuzeću vještaka odlučuje zaključkom službena osoba koja vodi postupak.

(1) Prije početka vještačenja, vještaka treba upozoriti da je dužan da predmet vještačenja
brižljivo razmotri i u svom pismenom nalazu tačno navede što zapazi i nađe, kao i da svoje
obrazloženo stručno mišljenje iznese nepristrasno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.
(2) Službena osoba koja vodi postupak zatim pokazuje vještaku pre dmet koji ovaj ima da
razmotri.
(3) Kad vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službena osoba koja vodi postupak, kao i stranke,
mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja. Nal az i
mišljenje daju se pismeno.
(4) U pogledu saslušavanja vještaka na odgovarajući način primjenjivat će se odredbe člana
169. ovog zakona.
(5) Vještak ne polaže zakletvu.

(1) Vještaku se može naložiti da izvrši vještačenje i izvan usmene rasprave. U tom slučaju
može se tražiti da vještak na usmenoj raspravi obrazloži svoj pismeni nalaz i mišljenje.
(2) Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednički. Ako se
ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje.

(1) Ako nalaz i mišljenje vještaka nisu jasni ili potpuni, ili ako se nalazi i mišljenje vještaka
bitno razlikuju, ili ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo, ili se pojavi osnovana sumnja u
tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušavanjem
vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima, a može se zatražiti i mišljenje
neke naučne ili stručne ustanove.
(2) Mišljenje naučne ili stručne ustanove može se tražiti onda kad se zbog složenosti slučaja
ili zbog potrebe vršenja analize može opravdano pretpostaviti da će se na taj na čin doći do
tačnijeg mišljenja.

(1) Ako vještak koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili dođe ali odbije da
vještači, ili kad u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje, može se kazniti
novčano do 50 KM. Ako su uslj ed neopravdanog izostanka vještaka, njegovog odbijanja da

vještači, ili propuštanja da podnose pismeni nalaz i mišljenje, nastali troškovi u postupku,
može se odrediti da te troškove snosi vještak.
(2) Zaključak o novčanoj kazni ili o plaćanju troškova don osi službena osoba koja vodi
postupak u saglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod
zamoljenog organa - u saglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa službenom osobom
ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.
(3) Ako vještak naknadno opravda svoj izostanak, ili naknadno opravda što svoj pismeni
nalaz i mišljenje nije podnio na vrijeme, službena osoba koja vodi postupak, poništit će
zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima, a ako vještak naknadno pristane da vještači ,
službena osoba može poništiti zaključak o novčanoj kazni.
(4) Protiv zaključka o troškovima ili o novčanoj kazni donosenog na osnovu st. 1. ili 2. ovog
člana, dopuštena je posebna žalba.
7. Tumači i prevodioci

(1) Tumač je osoba koja se određuj e radi sporazumijevanja s učesnikom u postupku koji je
gluh ili nijem, a čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim putem.
(2) Ako u postupku učestvuje osoba koja ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak, toj
osobi određuje se prevodilac koji poznaje jezik te osobe.
(3) U pogledu obaveze određivanja tumača, odnosno prevodioca, oslobađanja od te dužnosti,
prava uskraćivanja tumačenja, odnosno prevođenja, izuzeća i druga pitanja na odgovarajući
način primjenjuju se odredbe ovog zakona koje se odnose na vještaka.
8. Uviđaj

Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno
neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak.

(1) Stranke imaju pravo prisustvovati uviđaju. Koje će osobe osim stranaka prisustvovati
uviđaju određuje službena osoba koja vodi postupak.
(2) Uviđaj se može izvršiti i uz sudjelovanje vještaka.

Uviđaj stvari koja se bez teškoće može donijeti na mjesto gdje se postupak vodi, izvršit će se
na tom mjestu, a inače uviđaj se vrši na mjestu gdje se stvar nalazi.

(1) Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koji se imaju razgledati, ili u kojima,
odnosno na kojima se nalaze stvari uviđaja, ili preko kojih je potrebno preći, dužan je
dopustiti da se uviđaj izvrši.
(2) Ako vlasnik ili držalac stvari ne dopusti da se izvrši uviđaj, na odgovarajući način će se
primijeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svjedočenja.
(3) Prema vlasniku ili držaocu stvari koji bez opravdanog razloga ne dopusti da se uviđaj
izvrši, mogu se primijeniti iste mjere koje se primjenjuju prema svjedoku koji odbije da
svjedoči (član 172. st. 2., 3. i 4.).
(4) Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviđaja spada u troškove postupka (član 104.
stav 1.) i nadoknadit će se vlasniku ili držaocu stvari. O tome donosi zaključak službena osoba
koja vodi postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Službena osoba koja rukovodi uviđajem pazit će da uviđaj ne bude zloupotrijebljen i da ne
bude povrijeđena ničija poslovna, profesionalna, naučna ili umjetnička tajna.
9. Osiguranje dokaza

(1) Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će
njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza u svakom stadiju postupka,
pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.
(2) Osiguranje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke, odnosno osobe
koja ima pravni interes.

Za osiguranje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak.

(1) O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak.
(2) Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je posebna
žalba, koja ne prekida tok postupka.

XII – RJEŠENJE

1. Organ koji donosi rješenje

(1) Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o
stvari koja je predmet postupka.
(2) Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno više od polovine
njegovih član ova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članova, ako zakonom ili
drugim propisima nije određena naročita većina.
(3) U pogledu rješavanja upravne stvari od strane Vijeća ministara primjenjuju se odredbe
ovog zakona, ako posebnim propisima, koji uređuju ta pitanja o kojima rješenje donosi Vijeće
ministara, nije drugačije određeno.

Kad je zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu određeno da o jednoj stvari
rješavaju dva ili više organa, svaki od njih dužan je da riješi o toj stvar i. Ovi organi
sporazumjet će se koji će od njih izdati rješenje, i u tom rješenju mora biti naveden akt drugog
organa.

(1) Kad je u zakonu ili na zakonu zasnovanom na propisu određeno da rješenje donosi jedan
organ u saglasnosti s drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja rješenje i dostavlja
ga sa spisima predmeta na saglasnost drugom organu, koji može dati saglasnost potvrdom na
samom rješenju ili posebnim aktom. U tom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ
dao saglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, organ koji donosi rješenje sastavlja i dostavlja ga sa
spisima predmeta na saglasnost drugom organu, koji može dati saglasnost potvrdom na
samom rješenju ili posebnima aktom. U tom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ
dao saglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.
(3) Odredba stava 2. ovog člana važi i za slučaj kad je u zakonu propisano da rješenje donosi
jedan organ uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.
(4) Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je nadležni organ dužan prije donošenja
rješenja pribaviti mišljenje drugog organa, rješenje se može donijeti samo poslije pribavljenog
mišljenja.
(5) Organ čija je saglasnost ili mišljenje, odnosno potvrda ili odobrenje potrebno za donošenje
rješenja, dužan je saglasnost ili mišljenje, odnosno potvrdu ili odobrenje dati u roku od 15
dana od dana kada mu je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok. Ako taj
organ u tom roku ne izda svoj akt i ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, kojim daje ili
odbija saglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, smatra se da je dao saglasnost,
potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, a ako ne da nikakvo izjašnjenje, nadležni orga n
može donijeti rješenje i bez pribavljene saglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili
odobrenja, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Ako službena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donosi rješenje, dužna je
podnijeti nacrt rješenja organu koji donosi rješenje. Ova službena osoba potpisuje nacrt
rješenja.

2. Oblik i sastavni dijelovi rješenja

(1) Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Izuzetno, ako je to nužno, posebnim propisima
može se predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv.
(2) Rješenje se donosi pismeno. Izuzetno, u slučajevima predviđenim ovim zakonom, rješ enje
se može donijeti i usmeno.
(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku),
obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. U
slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona, rješenje ne
mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto
potpisa, može sadržati faksimil ovlaštene službene osobe.
(4) I kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, u skladu s ovim zakonom.
(5) Rješenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u ovjerenom prijepisu.

(1) Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti tog organa,
ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i krat ko označenje
predmeta postupka.
(2) Ako su rješenje donijela dva ili više organa, ili je doneseno uz saglasnost, potvr du,
odobrenje ili po pribavljenom mišljenju drugog organa, to se ima navesti u uvodu, a ako je
stvar riješio kolegijalni organ, u uvodu se označava dan sjednice kolegijalnog organa na kojoj
je stvar riješena. Ako se rješenje donosi po službenoj dužnosti, to se navodi u uvodu rješenja.

(1) Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o
kojima u toku postupka nije posebno riješeno.
(2) Dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno, može se podijeliti i na više
tačaka.
(3) Dispozitivom se može riješiti i o troškovima postupka, ako ih je bilo, određujući njihov
iznos, ko ih je dužan platiti, kome i u kom roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima,
navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak.
(4) Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kome
se ta radnja ima izvršiti.
(5) Kad je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to mo ra biti navedeno u
dispozitivu.

(1) U je dnostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim
stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara

postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati sam o
kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na osnovu kojih je stvar
riješena. U ovakvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.
(2) U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka ,
izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza,
razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, razloge koji s obzirom na utvrđeno
činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u disp ozitivu i pravne propise na
osnovu kojih je riješena upravna stvar. Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje
sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i
oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.
(3) Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu ovlašten da
riješi stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je u obrazloženju, pored podataka iz stava 2. ovog
člana, navesti propis u kojem je predviđeno rješavanje po s lobodnoj ocjeni i izložiti razloge
kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Ovi razlozi ne moraju se navesti kad je to u
javnom interesu zakonom ili drugim propisom izričito predviđeno.
(4) Ako je zakonom ili drugim propisom predviđeno da se u rješenju donesenom po slobodnoj
ocjeni ne navode razlozi kojima se organ pri donošenju rješenja rukovodio, u obrazloženju
rješenja navode se podaci iz stava 2. ovog člana, propis kojim je organ ovlašten da riješi stvar
po slobodnoj ocjeni i propis kojim je ovlašten da ne navodi razloge kojima se pri donošenju
rješenja rukovodio.

(1) Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti
žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.
(2) Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi naziv organa kome se
žalba izjavljuje, naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom žalba predaje, s tim da
se navede i da se žalba može izjaviti i na zapisnik kod organa koji je donio rješenje.
(3) Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi da se tužba
podnosi Sudu Bosne i Hercegovine, rok za podizanje tužbe i iznos takse.
(4) Kad je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po važećim propisima ili
po uputstvu. Stranka koja postupi po pogrešnom uputstvu, ne može zbog toga imati štetnih
posljedica.
(5) Kad u rješenju nije dato nikakvo uputstvo ili je uputstvo nepotpuno, stranka može
postupiti po važećim propisima, a može u roku od osam dana tražiti od organa koji je rješenje
donio da dopuni rješenje. U takvom slučaju rok za žalbu, odnosno tužbu teče od dana
dostavljanja dopunjenog rješenja.
(6) Kad je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv tog
rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega ne može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu
teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka
nije već prije toga podnijela žalbu nadležnom organu.
(7) Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da se protiv
tog rješenja može žaliti, pa je izjavila žalbu i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog
spora, ovaj rok joj teče od dana dostavljanja rješenja kojim joj je žalba odbačena, ako stranka
nije već prije toga pokrenula upravni spor.
(8) Uputstvo o pravnom lijeku, kao poseban sastavni dio rješenja, s tavlja se poslije
obrazloženja.

(1) Rješenje potpisuje službena osoba koja je ovlaštena da donosi rješenje (član 29).
(2) Rješenje koje je donio kol egijalni organ potpisuje predsjedavajući, ako ovim zakonom ili
posebnim propisom nije drugačije određeno.
(3) Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren prijepis
rješenja, a kad je stvar riješio zaključkom, rješenje se izr ađuje u skladu s tim zaključkom, i
ovjeren prijepis takvog rješenja izdaje se strankama.

(1) Kada se u istom postupku odlučuje o stvari koja se odnosi na veći broj osoba, može se za
sve te osobe donijeti jedno rješenje, ali one moraju biti imenovane u dispozitivu, a u
obrazloženju rješenja moraju biti izloženi razlozi koji se na svaku od njih odnose. Ovakvo
rješenje mora se dostaviti svakoj od tih osoba, osim u slučaju predv iđenom u članu 80. ovog
zakona.
(2) Ako je riječ o stvari koja se ti če većeg broja osoba koje organu nisu poznate, može se za
sve njih donijeti jedno rješenje, ali ono mora sadržavati takve podatke da se iz njih može lako
utvrditi na koje se osobe rješenje odnosi (npr. stanovnici ili vlasnici imanja u određenoj ulici
ili stanari jedne zgrade i sl.).

(1) U stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira se u javni
interes niti interes druge osobe, rješenje se može sastojati samo od dispozitiva u obliku
službene zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očigledni i ako nije drugačije
propisano.
(2) Takvo se rješenje, po pravilu, saopćava stranci usmeno, a napismeno joj s e mora izdati
ako ona to traži.
(3) Takvo rješenje, po pravilu, ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi stvari
potrebno. Ovakvo rješenje može se izdati na propisanom obrascu.
3. Djelimično, dopunsko i privremeno rješenje

(1) Kad se o jednoj stvari rješava u više tačaka, a samo su neke od njih dozrele za rješavanje, i
kad se pokaže svrsishodnim da se o tim tačkama riješi posebnim rj ešenjem, nadležni organ
može donijeti rješenje samo o tim tačkama (djelimično rješenje).
(2) Djelimično rješenje smatra se, u pogledu pravnih lijekova i iz vršenja, samostalnim
rješenjem.

(1) Ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanj ima koja su bila predmet
postupka, on može, po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje
o pitanjima koja već donesenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje). Ako
prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o t ome
dopuštena je posebna žalba.
(2) Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti bez
ponovnog provođenja ispitnog postupka.
(3) Dopunsko rješenje smatra se, u pogledu pravnih lijekova i iz vršenja, samostalnim
rješenjem.

(1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje
kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, rješenje se donosi na osnovu podataka
koji postoje u vrijeme njegovog donošenja. U takvom rješenju mora biti izrič ito naznačeno da
je privremeno.
(2) Donošenje privremenog rješenja po prijedlogu stranke nadležni organ može uslovljavati
davanjem osiguranja za štetu koja bi mogla usljed izvršenja tog rješenja nastati za protiv nu
stranku u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne bude uvažen.
(3) Rješenjem o glavnoj stvari, koje se donosi nakon okončanja postupka, ukida se
privremeno rješenje donijeto u toku postupka.
(4) Privremeno rješenje smatra se, u pogledu pravnih lijekova i iz vršenja, samostalnim
rješenjem.
4. Rok za izdavanje rješenja

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je
to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni
postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode
(rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ dužan je donijeti rješenje i dostaviti ga
stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana pr edaje urednog zahtjeva,
odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim p ropisom nije
određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po
službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ dužan je donijeti rješenje i
dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim p ropisom nije određen kraći
rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi
ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu,
kao da je njen zahtjev odbijen.
(4) Kad se radi o postupku u slu čajevima iz člana 132. ovog zakona, nadležni organ dužan je
rješenje po zahtjevu stranke donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.
5. Ispravljanje grešaka u rješenju

(1) Organ koji je donio rješenje, odnosno službena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje,
može u svako vrijeme ispraviti greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i
druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prepisima. Ispravka greške
proizvodi pravni učinak od dana od koga proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.
(2) O ispravci se donosi poseban zaključak koji se prilaže izvorniku rješenja i čini njegov
sastavi dio. Ovjeren prijepis zaključka dostavlja se i strankama kojima je dostavljeno rješenje.
Zaključak potpisuje službena osoba koja je potpisala rješenje. Zaključak obavezno sadrži broj
i datum rješenja koje se ispravlja.
(3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za
ispravljanje, dopuštena je žalba.
(4) Izuzetno od odredbe stava (3) ovog člana, nije dozvoljena posebna žalba na zaključak
o ispravci rješenja koji je donio drugostepeni organ, s tim da nezadovoljna stranka može
ovakav zaključak pobijati u upravnom sporu.
Konačnost rješenja

Konačno je rješenje koje se više ne može pobijati žalbom. Od nastupanja pravnog djelovanja
konačnosti stranka može ostvarivati svoja prava, ako zakonom nije drugačije određeno.

Pravosnažnost rješenja

(1) Pravosnažno je rješenje koje se više ne može p obijati u upravnom sporu, odnosno drugom
sudskom postupku, a stranka je njime stekla određeno pravo, odnosno pravni interes ili su joj
naložene određene obaveze.
(2) Ako se žalbom, odnosno tužbom pobijaju pojedini dijelovi dispozitiva rješenja, oni
dijelovi dispozitiva rješenja koji se ne pobijaju i nisu zavisni od drugih dijelova dispozitiva
rješenja postaju pravosnažni ispunjenjem uslova iz stava (1) ovog člana.
(3) Ako se rješenje pobija u upravnom sporu, odnosno drugom sudskom postupku, a sudskom
odlukom se ne ukida odnosno poništava, rješenje postaje pravosnažno od dana pravosnažnosti
sudske odluke, kojom je odlučeno o zakonitosti rješenja.
(4) Pravosnažno rješenje moguće je poništiti, ukinuti, odnosno promijeniti samo na osnovu
vanrednih pravnih sredstava određenih zakonom.
(5) Potvrdu o konačnosti, odnosno pravosnažnosti rješenja izdaje organ koji vodi postupak, na
zahtjev stranke, odnosno državnog organa, ako se rješenje izvršava u javnom interesu.
(6) U skladu s ovim zakonom, moguća je ispravka nepravilno izdate potvrde o konačnosti
odnosno pravosnažnosti rješenja.

XIII – ZAKLJUČAK

(1) Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.
(2) Zaključkom se odlučuje o onim pitanjima u kojima je ovim zakonom predviđeno da se
donosi zaključak, kao i drugim pitanjima u vezi s provođenjem postupka, o k ojima se ne
odlučuje rješenjem.

(1) Zaključak donosi službena osoba koja obavlja onu radnju postupka pri kojoj se pojavilo
pitanje koje je predmet zaključka, ako ovim zakonom ili drugim pro pisima nije drugačije
određeno.
(2) Ako se zaključkom nalaže izvršenje neke radnje, odredit će se i rok u kome se ta radnja
ima izvršiti.
(3) Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i saopćava zainteresiranim
osobama usmeno, a pismeno se izdaje kada se protiv zaključka može izjaviti posebna žalba,
ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka.
(4) Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži uvod, dispozitiv, obrazlo ženje i pouku o pravnom
lijeku.

(1) Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to zakonom predviđeno.
(2) Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu, kao i žalba protiv rješenja.
(3) Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe pobijati
žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ovim zakonom isključena.
(4) Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je zakonom ili samim zaključkom
drugačije određeno.

TREĆI DIO - PRAVNI LIJEKOVI
A. REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

XIV - Ž A L B A

1. Pravo žalbe

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe.
(2) Tužilac, pravobranilac i drugi organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti žalbu
protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinaca ili pra vne oso be, a na štetu
javnog interesa.
(3) Žalbu protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može izjaviti i Ombudsmen BiH, kad u
vršenju poslova iz svoje nadležnosti nađe da su rješenjem povrijeđena prava i slobode
građanina zagarantirana Ustavom Bosne i He rcegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda i instrumentima navedenim u Aneksu 6 Općeg okvirnog
sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

(1) Pravo žalbe protiv prvostepenih rješenja organa uprave Bosne i Hercegovin e i institucija
koje imaju javna ovlaštenja, uređuje se zakonom Bosne i Hercegovine iz odgovarajuće
upravne oblasti iz nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine.
(2) Pri odlučivanju o pravu na žalbu protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana treba voditi računa
da se, po pravilu, protiv svih prvostepenih rješenja predvidi žalba i da se time osigura princip
dvostepenog rješavanja u upravnom postupku, a da se žalba može isključiti samo iz naročito
opravdanih razloga.
(3) Zakonima iz st. 1. ovog člana određuje se i organ koji će rješavati po žalbi.
(4) Protiv rješenja domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i rješenja Vijeća
ministara Bosne i Hercegovine donesenog u prvom stepenu ne može se izjaviti žalba.
(5) Ako protiv prv ostepenih rješenja iz ovog člana žalba nije dopuštena, neposredno se može
pokrenuti upravni spor kod Suda Bosne i Hercegovine.
(6) Žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u kojima je zakonom
isključen upravni spor.
2. Nadležnost organa za rješavanje o žalbi

(1) O žalbi protiv prvostepenih rješenja organa uprave Bosne i Hercegovine odlučuje Žalbeno
vijeće pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.
(2) O žalbi protiv prvostepenih rješenja organizacionih jedinica organa uprave Bos ne i
Hercegovine i institucija Bosne i Hercegovine, koje imaju javna ovlaštenja, koje su osnovane

van sjedišta organa uprave i institucija sa zadatkom, da obavljaju određene upravne poslove iz
nadležnosti organa uprave i institucija rješava organ uprave, o dnosno institucija koja ima
javna ovlaštenja, u čijem sastavu se ta organizaciona jedinica nalazi, ako posebnim za konom
nije određen drugi organ.
(3) O žalbi protiv prvostepenih rješenja institucija, koja imaju javna ovlaštenja, rješava organ
uprave BiH u čiju nadležnost spada ta upravna oblast, ako posebnim zakon om nije određen
drugi organ.

(1) O žalbi protiv prvostepenog rješenja donesenog na osnovu člana 194. ili 195. ovog
zakona, rješava organ koji je nadležan za rješavanje po žalbi protiv rje šenja organa koji je
izdao (član 194), odnosno donio (član 195.) pobijano rješenje, ako posebnim propisom nije
određeno da o žalbi rješava drugi organ. U ovim slučajevima drugostepeni organ može samo
poništiti pobijano rješenje, a ne može ga izmijeniti.
(2) Ako je organ, koji je prema stavu 1. ovog člana imao da rješava o žalbi, dao saglasnost,
odobrenje ili potvrdu na prvostepeno rješenje, o žalbi rješava organ određen zakonom, a ako
takav organ nije određen, protiv ovakvog rješnja može se neposredno pok renuti upravni spor
kod nadležnog suda.

(1) O žalbi protiv prvostepenog rješenja institucije, koja ima javna ovlaštenja, rješava organ
određen statutom te institucije, ako zakonom kojim je dato javno ovlaštenje nije propisano da
o žalbi rješava organ uprave, odnosno drugi organ.
(2) Ako za rješavanje o žalbi nije određen organ u smislu odredbi st. 1. i 2. ovog člana, o žalbi
rješava organ uprave nadležan za odgovarajuću upravnu oblast.
3. Rok za žalbu

(1) Žalba protiv rješenja podnosi se u roku od 15 dana, ako zakonom nije drugačije određeno.
(2) Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja računa se od
dana dostavljanja rješenja.

(1) U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba pr opisno izjavljena,
rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje, koje je doneseno po žalbi, ne dostavi stranci.
(2) Izuzetno, rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, kao i pošto je žalba izjavljena, ako je
to zakonom predviđeno ili ako bi usljed odg ađanja izvršenja bila nanesena kojoj stranci šteta
koja se ne bi mogla popraviti. U ovom slučaju može se tražiti odgovarajuće osiguranje od
stranke u čijem se interesu provodi izvršenje i ovim osiguranjem usloviti izvršenje.

Razlozi za pobijanje rješenja žalbom

(1) Rješenje se može pobijati žalbom zbog:
1) povrede pravila postupka;
2) nepotpuno ili nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja;
3) pogrešne primjene materijalnog prava.
(2) Bitne povrede pravila upravnog postupka postoje ako:
1) rješenje donese stvarno nenadležan organ;
2) licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke ili zainteresiranog lica nije bila data
mogućnost da učestvuje u postupku;
3) stranci ili zainteresiranom licu nije data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i
okolnostima koje su bile važne za donošenje rješenja;
4) stranku nije zastupao zakonski zastupnik, odnosno ako opunomoćenik nije imao punomoć;
5) su prekršene odredbe ovog zakona o upotrebi jezika u postupku;
6) je u vođenju ili odlučivanju u postupku učestvovalo lice koje je, prema ovom zakonu,
trebalo biti izuzeto, odnosno lice koje, prema ovom ili posebnom zakonu, ne ispunjava uslove
za vođenje postupka, odnosno za odlučivanje u postupku;
7) je dispozitiv rješenja u suprotnosti s obrazloženjem, tako da nije moguće utvrđivanje
zakonitosti u žalbenom postupku.
4. Sadržaj žalbe

(1) U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označavajući naziv organa koji ga je
donio, i broj i datum rješenja. Dovoljno je d a žalilac izloži u žalbi u kom je pogledu
nezadovoljan rješenjem, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.
(2) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, ali je žalilac dužan obrazložiti zbog
čega ih nije iznio u prvostepenom postupku.
(3) Ako su u žalbi iznesene nove činjenice i novi dokazi, a u postupku sudjeluju dvije ili više
stranaka sa suprotnim interesima, žalbi se prilaže još i onoliko prijepisa žalbi koliko ima
takvih stranaka. U tom slučaju organ dostavlja svakoj takvoj stranci prijepis žalbe i ostavlja
joj rok da se o novim činjenicama i dokazima izjasni. Ovaj rok ne može biti kra ći od osam, ni
duži od 15 dana.
5. Predavanje žalbe

(1) Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom prvostepenom organu.
(2) Ako je žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu, on je od mah šalje
organu prvog stepena.
(3) Žalba, predata ili poslata neposredno drugostepenom organu u pogledu roka, smatra se kao
da je predata prvostepenom organu.
6. Rad prvostepenog organa po žalbi

(1) Prvostepeni organ ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene
osobe.
(2) Nedopuštenu, nepravovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu prvostepeni
organ odbacit će svojim rješenjem.
(3) Pravovremenost žalbe koja je predata ili poslata neposredno drugostepenom organu,
prvostepeni organ cijeni prema danu kad je predata, odnosno poslata drugostepenom organu.
(4) Protiv rješenja kojim je žalba odbačena na osnovu stava 2. ovog člana, stranka ima pravo
žalbe. Ako organ ko ji rješava o žalbi nađe da je žalba opravdana, riješit će ujedno i o žalbi
koja je bila odbačena.

(1) Ako organ prvog stepena koji je donio rješenje nađe da je žalba opravdana, a nije potrebno
provoditi novi ispitni postupak, može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti
rješenje koje se žalbom pobija.
(2) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

(1) Ako organ koji je donio rješenje nađe povodom žalbe da je provedeni postupak bio
nepotpun, a da je to moglo uticati na rješavanje stvari, on je dužan postupak upotpuniti u
skladu s odredbama ovog zakona.
(2) Organ koji je donio rješenje upotpunit će postupak i onda kad žalilac iznese u žalbi takve
činjenice i dokaze koji bi mogli uticati na drugačije rješenje stvari, ako je žaliocu morala biti
data mogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio donošenju rješenja, a ta mu
mogućnost nije bila data, ili mu je bila data, a on je propustio da je koristi, ali je u žalbi
opravdao to propuštanje.
(3) Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može u granicama
zahtjeva stranke stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom
pobija.
(4) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Kad je rješenje doneseno bez prethodno provedenog posebnog ispitnog postupka koji je bio
obavezan, ili kad je doneseno u skladu s članom 132. tač. 1., 2. i 3. ovog zakona, ali stranci

nije bila data mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za
donošenje rješenja, a stranka u žalbi traži da se ispitni postupak provede, odnosno da joj se
pruži mogućnost da se izjasni o takvim činjenicama i okolnostima, prvostepeni organ dužan je
provesti taj postupak. Nakon provođenja postupka, prvostepeni organ može uvažiti zahtjev iz
žalbe i donijeti novo rješenje.

(1) Kad organ koji je donio rješenje nađe da je podnesena ž alba dopuštena, pravovremena i
izjavljena od ovlaštene osobe, a nije u skladu s odredbama čl. 223. do 225. ovog zakona
novim rješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom pobija, dužan je, bez odgađanja, a
najkasnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe , poslati žalbu organu n adležnom za
rješavanje o žalbi.
(2) Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se odnose na predmet.
7. Rješavanje drugostepenog organa o žalbi

(1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, a
prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci, odbacit će je rješenjem organ koji je
nadležan za rješavanje o žalbi.
(2) Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje.
(3) Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelimično, ili ga
izmijeniti.

(1) Drugostepeni organ odbit će žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio
pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.
(2) Drugostepeni organ odbit će žalbu i kad nađe da je u prvostepenom postupku bilo
nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari.
(3) Kad drugostepeni organ nađe da je prvostepeno rješenje na zakonu zasnovano, ali zbog
drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izlož iti te
razloge, a žalbu odbiti.

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da je u prvostepenom postupku učinje na nepravilnost koja
čini rješenje ništavnim (član 256.), proglasit će takvo rješenje ništavnim, kao i onaj dio
postupka koji je obavljen poslije te nepravilnosti.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ, poništit
će to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti predmet nadležnom organu na rješavanje.

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili
pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od
uticaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u proturječnosti s
obrazloženjem, on će upotpuni ti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam, bilo preko
prvostepenog organa ili kog drugog zamoljenog organa, a ti organi dužni su postupiti po
traženju drugostepenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na osnovu činjenica
utvrđenih u upotpu njenom postupku stvar mora riješiti drugačije nego što je riješena
prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti
stvar.
(2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije
otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti
predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju, drugostepeni organ dužan
je svojim rješenjem ukazati prvostepenom organu u kom pogledu treba upot puniti postupak, a
prvostepeni organ dužan je u svemu postupiti po drugostepenom rješenju i bez odgađanja, a
najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, donijeti novo rješenje. Protiv novog
rješenja stranka ima pravo žalbe.
(3) Ako prvostepeni organ nakon poništenja rješenja od drugostepenog organa donese novo
rješenje protivno pravnom shvatanju drugostepenog organa ili primjedbama drugostepenog
organa u vezi s postupkom, pa stranka izjavi novu žalbu, drugostepeni organ dužan je
poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti upravnu stvar.
(4) Drugostepeni organ dužan je da o postupanju prvostepenog organa obavijesti upravnu
inspekciju radi pokretanja prekršajnog postupka.

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju p ogrešno ocijenjeni dokazi,
da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je
pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu kojeg se rješava stvar, da je u istoj upravnoj
stvari već jednom poništeno prvostepeno rješe nje, a posebno ako prvostepeni organ nije u
svemu postupio po drugostepenom rješenju ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocjene
trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam
riješiti stvar.
(2) Ako drugo stepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno u pogledu utvrđenih činjenica i u
pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je rješenje doneseno može postići i drugim
sredstvima povoljnijim za stranku, izmijenit će prvostepeno rješenje u tom smislu.

(1) Radi pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ može povodom žalbe izmijeniti
prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva
postavljenog u prvostepenom postupku, ako se tim ne vrijeđa pravo druge osobe.
(2) S istim ciljem drugostepeni organ može povodom žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje na
štetu žalioca, ali samo iz nekog od razloga predviđenih u čl. 252., 255. i 256. ovog zakona.

(1) Odredbe ovog zakona, koje se odnose na rješe nje, primjenjuju se i na rješenja koja se
donose po žalbi.
(2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je
prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi
iznose, drugostepeni organ može se u svom rješenju samo pozvati na razloge iz nesene u
prvostepenom rješenju.
8. Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku

(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u
zakonskom roku (član 208. st. 1. i 2), drugostepeni organ dužan je odmah, a najkasnije u roku
od tri dana od prijema žalbe, tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise
predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u rok u. Prvostepeni
organ obavezan je postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj
rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ nađe da rješenje nije doneseno u
roku zbog opravdanih razloga ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za
donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sv e spise predmeta na
rješavanje.
(2) Ako drugostepeni organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu
opravdani, on će riješiti st var prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to
moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i
svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ nađe da će postupak brže i
ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu
prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a
prvostepeni organ obavezan je postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi
tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ odmah će riješiti stvar. Rješenje drugostepenog
organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
9. Rok za donošenje rješenja po žalbi

(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30
dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) Ako stranka odustane od žalbe, postupak po žalbi obustavlja se zaključkom.
(3) Postupak po žalbi obustavlja se zaključkom ako do donošenja rješenja po žalbi
prvostepeni organ dostavi dokaz drugostepenom organu da j e postupio po zahtjevu
stranke.

10. Posebni slučajevi odlučivanja o žalbi

Protiv rješenja koje je u prvom stepenu, u skladu s propisom kojim se uređuje ta upravna
oblast, donio organ uprave entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, odlučuje
organ uprave Bosne i Hercegovine, određen propisom kojim se uređuje ta upravna oblast.
11. Dostavljanje drugostepenog rješenja

Organ koji je riješio stvar u drugom stepenu šalje, po pravilu, svoje rješenje sa spisima
predmeta prvostepenom organu, koji je dužan rješenje dostaviti strankama u roku od pet dana
od dana prijema spisa.
B. VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

XV - OBNOVA POSTUPKA

1. Pokretanje obnove postupka

Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u
upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se:
1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi
dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do
drugačijeg rješenja, da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem
postupku;
2) ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažno g iskaza svjedoka ili vještaka, ili
ako je došlo kao posljedica kakvog djela kažnjivog po krivičnom zakonu;
3) ako se rješenje zasniva na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili u postupku o
privrednom prestupu, a ta presuda je pravomoćno ukinuta;
4) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda stranke kojima
je organ koji je vodio postupak bio doveden u zabludu;
5) ako se rješenje organa koji je vodio postupak zasniva na nekom prethodnom pitanju, a
nadležni organ je to pitanje kasnije riješio bitno drugačije;
6) ako je u donošenju rješenja učestvovala službena osoba koja je po zakonu morala biti
izuzeta;
7) ako je rješenje donijela službena osoba nadležnog organa koja nije bila ovlaštena za
njegovo donošenje;
8) ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu predviđenom važećim
propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina;
9) ako osobi koja je trebalo da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mog ućnost
sudjelovanja u postupku;
10) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebalo da je zastupa;
11) ako osoba koja je sudjelovala u postupku nije bila data mogućnost da se pod uslovima iz
člana 16. ovog zakona služi svojim jezikom.

(1) Obnovu upravnog p ostupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje, kojim je
postupak okončan, može pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti.
(2) Zbog okolnosti navedenih u članu 238. tač. 1., 6., 7., 8. i 11. ovog zakona, stranka može
tražiti obnovu post upka samo ako bez svoje krivice nije bila u stanju u ranijem postupku
iznijeti okolnosti zbog kojih traži obnovu.
(3) Iz razloga navedenih u članu 238. tač. 6. do 11. ovog zakona, stranka ne može tražiti
obnovu postupka, ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u ranijem postupku.
(4) Tužilac može tražiti obnovu postupka pod istim uslovima kao i stranka.
(5) Obnovu postupka može tražiti i Ombudsmen BiH, kad u vršenju poslova iz svoje
nadležnosti nađe da je konačnim rješenjem povrijeđeno pravo i slobode građana zagarantirani
Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda i instrumentima navedenim u Aneksu 6 Općeg okvirnog sporazum a za mir u Bosni i
Hercegovini.

Ako je rješenje po kome se traži obno va upravnog postupka bilo predmet upravnog spora,
obnova se može dozvoliti samo zbog onih činjenica koje je organ utvrdio u ranijem upravnom
postupku, a ne i zbog činjenica koje je utvrdio sud u svom postupku.

(1) Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana, i to:
1) u slučaju iz člana 238. tačka 1. - od dana kad je stranka mogla iznijeti nove činjenice,
odnosno upotrijebiti nove dokaze;
2) u slučaju iz člana 238. tač. 2. i 3. - od dana kad je stranka saznala za pravomoćnu presudu u
krivičnom postupku, ili u postupku o privrednom prijestupu, a ako se postupak ne može
provesti, od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se
postupak ne može pokrenuti, odnosno za okolnosti zbog kojih nema mogućnosti za krivi čno
gonjenje, odnosno za gonjenje za privredni prijestup;
3) u slučaju iz člana 238. tačka 5. - od dana kad je stranka mogla upotrijebit i novi akt
(presudu, rješenje);
4) u slučaju iz člana 238. tač. 4, 6, 7. i 8. - od dana kad je stranka saznala za razlog obnove;
5) u slučaju iz člana 238. tač. 9, 10. i 11. - od dana kad je rješenje dostavljeno stranci.
(2) Ako bi rok, određen u stavu 1. ovog člana, počeo teći prije nego što je rješenje postalo
konačno u upravnom postupku, taj rok računat će se od dana kad rješenje postane konačno,
odnosno od dostavljanja konačnog rješenja nadležnog organa.
(3) Nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci obnova se ne
može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti.
(4) Iznimno, i pos lije roka od pet godina, obnova se može tražiti, odnosno pokrenuti samo iz
razloga navedenih u članu 238. tač. 2, 3. i 5. ovog zakona.

(1) Upravni postupak može se obnoviti iz razloga navedenih u članu 238. tačka 2. ovog
zakona i ako se krivični postupak ne može provesti, ili ako postoje okolnosti zbog kojih se
postupak ne može pokrenuti.
(2) Prije donošenja zaključka o obnovi upravnog postupka iz razloga navedenih u članu 238.
tačka 2. ovog zakona, službena osoba će od organa nadležnog za krivično gonjenje zatražiti
obavještenje o tome da li je krivični postupak obustavljen, odnosno da li postoje okolnosti
zbog kojih se postupak ne može pokrenuti. Službena osoba ne mora zatražiti takvo
obavještenje ako je nastupila zastarjelost krivičnog go njenja ili ako je nastupila smrt lica na
čiju se krivičnu odgovornost ukazuje u zahtjevu za obnovu upravnog postupka, odnosno ako
okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti sama službena oso ba može sa sigurnošću
utvrditi.

Stranka je dužna u prijedlogu za obnovu postupka učiniti vjerovatnim okolnosti na kojima
zasniva prijedlog, kao i okolnost da je prijedlog stavljen u zakonskom roku.
2. Rješavanje o obnovi postupka

(1) Prijedlog za obnovu postupka stranka podnosi organu koji je o predmetu rješavao u prvom
stepenu ili organu koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.
(2) O prijedlogu za obnovu postupka rješava onaj organ koji je donio rješ enje kojim je
postupak okončan.
(3) Kad se obnova traži po rješenju koje je doneseno u drugom stepenu, prvostepeni organ
koji primi prijedlog za obnovu priključit će spise predmeta prijedlogu i poslat će organu koji
je rješavao u drugom stepenu odmah, a najkasnije u roku od tri d ana od dana prijema
prijedloga.

(1) Kad organ koji j e nadležan za rješavanje o prijedlogu za obnovu primi prijedlog, dužan je
ispitati da li je prijedlog pravovremen i izjavljen od ovlaštene osobe i da li je okolnost, na
kojoj je prijedlog zasnovan, učinjena vjerovatnom.
(2) Ako uslovi iz stava 1. ovog član a nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom
odbaciti prijedlog.
(3) Ako su uslovi iz stava 1. ovog člana ispunjeni, nadležni organ ispitat će da li su okolnosti,
odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drug ačijeg
rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem.

(1) Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu na osnovu člana 245. ovog
zakona, donijet će zaključak da se obnova postupka dozvoljava i odredit će u k ome će se
opsegu postupak obnoviti. Ako se obnova postupka pokreće po službenoj dužnosti, nadležni
organ donijet će zaključak kojim se obnova dozvoljava, ako prethodno utvrdi da su za nju
ispunjeni zakonski uslovi. Ranije radnje u postupku na koje ne utiču razlozi obnove, neće se
ponavljati.
(2) Kad je to prema okolnostima slučaja moguće, a u interesu je ubrzanja postupka, nadležni
organ može, čim utvrdi postojanje uslova za obnovu, preći na one radnje postupka koje se
imaju obnoviti, ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava.
(3) Kad o prijedlogu za obnovu odlučuje drugostepeni organ, on će sam izvršiti potrebne
radnje u obnovljenom postupku, a iznimno, ako nađe da će te radnje brže i ekonomičnije
izvršiti prvostepeni organ, naložit će mu da to učini i da mu materijal o tome dostavi u
određenom roku koji ne može biti duži od osam dana. Prvostepeni organ obavezan je postupiti
po nalogu drugostepenog organa.

Na osnovu podataka pribavljenih u prijašnjem i u obnovljenom upravnom postupku, nadležni
organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka i njime može prijašnje
rješenje, koje je bilo predmet obnove, ostaviti na snazi ili ga zamijeniti n ovim. U ovom
drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje
poništiti ili ukinuti.

(1) Protiv zaključka donesenog o prijedlogu za obnovu postupka, kao i protiv rješenja
donesenog u obnovljenom postup ku, može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak,
odnosno rješenje donio prvostepeni organ.
(2) Ako je zaključak ili rješenje u obnovi postupka donio drugostepeni organ, protiv tog
zaključka, odnosno rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spo r k od Suda Bosne i
Hercegovine.

(1) Prijedlog za obnovu postupka, po pravilu, ne odgađa izvršenje rješenja po kome se obnova
traži, ali organ koji je nadležan za odlučivanje o prijedlogu za obnovu postupka, ako smatra
da će prijedlog za obnovu biti uvažen, može po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke
riješiti da se odgodi izvršenje dok se ne odluči o pitanju obnove postupka.
(2) Zaključak, kojim se dopušta obnova postupka, odgađa izvršenje rješenja pr otiv koga je
obnova dozvoljena.

XVI - POSEBNI SLUČAJEVI PONIŠTAVANJA, UKIDANJA I MIJENJANJA RJEŠENJA

1. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi s upravnim sporom

(1) Organ, protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor, može do okončanja
spora, ako uvažava sve zahtjeve tužbe , poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz
kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upr avnom
postupku ili treće osobe.
(2) Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja u skladu s odredbom stava 1 . ovog člana,
organ donosi po službenoj dužnosti u momentu kad iz tužbe, koju mu je sud dostavio na
odgovor i uvidom u cijeli spis, utvrdi da je tužba osnovana.
(3) Rješenje, doneseno u smislu stava 2. ovog člana, dostavlja se stranci i Sudu Bosne i
Hercegovine. Rješenje se donosi u roku koji je Sud Bosne i Hercegovine odredio za davanje
odgovora na tužbu, odnosno prije nego što se okonča upravni spor.
2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti

(1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenog u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor,
a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, Pravobranilac BiH ima pravo
podići zahtjev za zaštitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon.
(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti po odredbi stava 1. ovog člana može se podići u roku od 30
dana od dana kad je rješenje dostavljeno Pravobraniocu Bosne i Hercegovine, a ako mu
nije dostavljeno - u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja stranci.
(3) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv rješenja, koje je u upravnom postupku donio
organ uprave BiH i institucija koja ima javna ovlaštenja, rješava organ uprave BiH koji je
nadležan za rješavanje o žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako takvog organa uprave nema
- Vijeće ministara.
(4) Povodom zahtjeva za zaštit u zakonitosti, nadležni organ može ukinuti pobijano rješenje
ili odbiti zahtjev. Protiv rješenja donesenog po zahtjevu za zaštitu zak onitosti, žalba nije
dopuštena.
(5) Inicijativu nadležnom Pravobraniocu BiH za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti,
može podnijeti i stranka i druga zainteresirana osoba.
3. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora

(1) Rješenje, koje je konačno u upravnom postupku, nadležni orga n poništit će po pravu
nadzora:
1) ako je rješenje donio stvarno nenadležan organ, a nije riječ o slučaju predviđenom u č lanu
256. tačka 1. ovog zakona;
2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta up ravna stvar
drugačije riješena;
3) ako je rješenje donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde , odobrenja ili mišljenja drugog
organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu zasnovanom na zakonu;
4) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritisk a ili druge
nedopuštene radnje.
(2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora, ako je
njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više
stranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samo po pris tanku zainteresiranih
stranaka.

(1) Rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ.
(2) Nadležni organ donosi rješenje o poništenju ili ukidanju rješenja, po službenoj dužnosti ili
na zahtjev stranke, Pravobranioca BiH ili Ombudsmena BiH.
(3) Rješenje o poništenju, na osnovu tačke 1), 2) i 3) stava (1) člana 252. ovog zakona, može
se donijeti u roku od pet godina.
(4) Rješenje o poništenju rješenja, na osnovu člana 252. stav 1. tačka 4) ovog zakona, može se
donijeti bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. ovog člana.
(5) Rješenje o ukidanju na osnovu stava 2. člana 252. ovog zakona može se donijeti u roku od
jedne godine, od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.
(6) Protiv rješenja donesenog na osnovu člana 252. ovog zakona, nije dopuštena žalba, već se
protiv njega može neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
4. Ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke

(1) Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a organ koji je donio to rješenje
smatra da je u njemu nepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinuti ili
izmijeniti radi njegovog usklađivanja sa zakonom samo ako stranka, koja je na osnovu tog
rješenja stekla pravo na to, pristane i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe. Pristanak
stranke obavezan je i za izmjenu na štetu stranke pravomoćnog rješenja kojim je str anci
određena obaveza.
(2) Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, a na zahtjev stranke, može se ukinuti ili izmijeniti i
pravomoćno rješenje koje je nepovoljno po stranku. Ako organ nađe da nema potrebe da se
rješenje ukine ili izmijeni, dužan je o tome obavijestiti stranku.
(3) Izmjena rješenja na osnovu ovog člana djeluje samo ubuduće.
(4) Rješenje, na osnovu st. 1. i 2. ovog člana, don osi prvostepeni organ koji je donio rješenje,
a drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari. Ako je taj organ ukinut
ili je prestao biti nadležan u stvari o kakvoj je riječ, rješenje donosi organ koji je za tu stvar
nadležan u vrijeme njegovog donošenja.
(5) Žalba protiv novog rješenja, donesenog na osnovu ovog člana, dopuštena je samo ako je to
rješenje donio prvostepeni organ. Ako je rješenje donio drugostepeni organ, odnosno ako je
rješenje prvostepenog organa konačno, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor.
5. Vanredno ukidanje rješenja

(1) Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne
opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni mo ral, ili radi
otklanjanja poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim
sredstvima, kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rješenje se može ukinuti i samo
djelimično, u opsegu koliko je neophodno da se opasnost otkloni ili z aštite navedeni javni
interesi.
(2) Ako je rješenje donio prvostepeni organ, to rješenje može, u smislu stava 1. ovog čl ana,
ukinuti drugostepeni organ.
(3) Protiv rješenja kojim se prijašnje rješenje ukida, dopuštena je žalba samo kad je to rješenje
donio prvostepeni organ. U protivnom, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti
upravni spor kod Suda Bosne i Hercegovine.
(4) Stranka, koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu, ima pravo na naknadu samo stvarne štete.
Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je Sud Bosne i Hercegovine.
6. Oglašavanje rješenja ništavnim

Ništavnim se oglašava rješenje:
1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se
uopće ne može rješavati u upravnom postupku;
2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu;
3) čije izvršenje uopće nije moguće;
4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 120.), a na koje stranka nije
naknadno izričito ili prećutno pristala;
5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi pre dviđena kao razlog
ništavnosti.

(1) Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavnim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu
stranke ili Pravobranioca BiH ili Ombudsmena BiH.
(2) Rješenje se može oglasiti ništavnim u cijelosti ili djelimično.
(3) Rješenje oglašava ništavnim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ.
(4) Protiv rješenja, kojim se neko rješenje oglašava ništavnim ili se odbija prijedlog stranke ili
tužioca ili ombudsmena za oglašavanje rješenja ništavnim, dopuštena je žalba. Ako nema
organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja, može se neposredno pokrenuti upravni spor
kod nadležnog suda.
7. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja

(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavnim, poništavaju se i pravne
posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
(2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do
dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.
(3) Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za
obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je b ez
odgađanja o tome obavijestiti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rješenja.
Dužnost obavještavanja nadležnog organa u slučaju postojanja razloga za ponavljanje
postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja

Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za
ponavljanje postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je o
tome, bez odgađanja, obavijestiti organ nadležan za pokretanje postupka i don ošenje rješenja,
odnosno tužioca.
ČETVRTI DIO

XVII - IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA

1. Opće odredbe

(1) Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih
potraživanja ili nenovčanih obaveza.
(2) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.
(3) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:
1) istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;
2) dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;
3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;
4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.
(4) Drugostepeno rješenje, kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje, postaje izvršno kad se
dostavi stranci.
(5) Ako je u rješenju određeno da se radnja, koja je predmet izvršenja, može iz vršiti u
ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok
za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja.
Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja, odnosno propisa ni rok od 15 dana za izvršenje
počinje teći od dana kad rješenje, u smislu st. 3. i 4. ovog člana, postane izvršno.
(6) Izvršenje se može provesti i na osnovu zaključenog poravnanja, ali samo protiv osobe koja
je učestvovala u zaključivanju poravnanja.
(7) Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvuju s istovjetnim
zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka sprečava izvršnost rješenja.
(8) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti
njegovo izvršenje.

(1) Zaključak, donesen u upravnom postupku, izvršava se kada postane izvršan.
(2) Zaključak protiv kojeg se ne može izjaviti posebna žalba, kao i onaj protiv kojeg se može
izjaviti posebna žalba koja ne odgađa njegovo izvršenje, postaje izvršan saopćenjem, odnosno
dostavom stranci.
(3) Kad je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalba odgađa izvršenje zaključka,
zaključak postaje izvršan istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena, a ako je izjavljena -
dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.
(4) U ostalim slučajevima zaključak postaje izvršan pod uslovima propisanim za izvršnost
rješenja u članu 259. st. 4, 5. i 7. ovog zakona.
(5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka.

(1) Kad postoji mugućnost da se izvršenje provede na više načina i primjenom raznih
sredstava, izvršenje će se provesti na onaj način i primjenom onog sredstva koje dovodi do
cilja, a koje je po izvršenika najblaže.
(2) Nedjeljom i u dane praznika kada se ne radi, kao i noću, radnje izvršenja mogu se
provoditi samo iznimno i to ako postoji opasnost od nastanka znatne štete i ako je organ koji
provodi izvršenje izdao za to pismeni nalog.

(1) Izvršenje se pr ovodi protiv osobe koja je obavezna ispuniti obavezu (izvršenik), odnosno
njegovih nasljednika ili pravnih sljedbenika.
(2) Izvršenje se provodi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke.
(3) Po službenoj dužnosti izvršenje se provodi kad to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u
interesu stranke provodi se na prijedlog stranke (tražilac izvršenja).

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u
slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje).
(2) Amdinistrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog
zakona, a sudsko izvršenje - Sud Bosne i Hercegovine po propisima koji važe za sudsko
izvršenje.

(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčan ih obaveza izvršenika pro vodi se administrativnim
putem.
(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. Izuzetno,
izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja iz primanja na osnovu radnog odnosa može se
provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika.

(1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu,
ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.
(2) Organi unutarnjih poslova dužni su organu nadležnom za p rovođenje izvršenja, na njegov
zahtjev, pružiti pomoć u provođenju izvršenja.

(1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje
administrativnog izvršenja donese, po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja,
zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje k oje se ima izvršiti
postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba
nadležnom drugostepenom organu.
(2) Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja, koje je doneseno u upravnoj stvari po službenoj
dužnosti, organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja dužan je donijeti bez
odgađanja kad je takvo rješenje postalo izvršno, a najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je
rješenje postalo izvršno, ako posebnim propisima nije drugačije određeno, s tim da se taj rok
može produžiti još do 30 dana.
(3) Kad administrativno izvršenje ne provodi organ koji je rješavao u prvom stepenu, već
drugi organ određen posebnim propisom, tražilac izvršenja podnosi prijedlog za izvršenje tom
organu ili instituciji koja ima javna ovlaštenja, ako je ta institucija donijela rješenje koje se
ima izvršiti. Ako je rješenje postalo izvršno, ovaj organ, odnosno institucija stavlja na rješenje
potvrdu da je postalo izvršno (potvrda izvršnosti) i dostavlja ga radi izvršenja organu
nadležnom za izvršenje s tim što obavezno istovremeno mora predložiti i način izvršenja.
(4) Kad se po službenoj dužnosti ima provesti izvršenje rješenja organa, odnosno institucije
koje imaju javne ovlasti, a nisu ovlašteni za provođenje izvršenja, oni se radi izvršenja,
obraćaju organu nadležnom za izvršenje na način propisan u stavu 3. ovog člana.

(1) Administrativno izvršenje koje provodi organ, koji je o stvari rješavao u prvom stepenu,
provodi se na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.
(2) Administrativno izvršenje, koje provodi koji drugi organ, provodi se na osnovu rješenja na
kom je stavljena potvrda izvršnosti i donesen zaključak o dozvoli izvršenja.

(1) U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba koja se odnosi samo na
izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava.
(2) Žalba se izjavljuje nadležnom drugostepenom organu. Žalba ne odgađa započeto
izvršenje. U pogledu roka za žalbu i organa nadležnog za rješavanje o žalbi, primjenjuju se
odredbe čl. 215. do 219. ovog zakona.

(1) Organ nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti obustaviti
započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da
izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koj a nije u obavezi, ili
ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili
ukinuto.
(2) Administrativno izvršenje odgodit će se ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze
dozvoljen poček, ili je umjesto privr emenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o
glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanje izvršenja odobrava organ
koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

(1) Novčane kazne, izrečene po ovom zakonu, izvršavaju organi nadležni za izvršenje
novčanih kazni izrečenih za prekršaje.
(2) Novčana kazna naplaćuje se u korist Budžeta Bosne i Hercegovine.

(1) Kad se ima provesti sudsko izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku, organ čije
se rješenje ima izvršiti stavlja na rješenje potvrdu izvršnosti (član 266. stav 3.) i dostavlja ga,
radi izvršenja, Sudu Bosne i Hercegovine.
(2) Rješenje doneseno u upravnom postupku, koje sadrži potvrdu izvršnosti, jeste osnov za
sudsko izvršenje. To izvršenje provodi se po propisima koji važe za sudsko izvršenje.
(3) Neosnovanu potvrdu izvršnosti ukinut će rješenjem organ koji je potvrdu stavio i to
rješenje odmah dostaviti sudu nadležnom za izvršenje.

2. Izvršenje nenovčanih obaveza

Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se preko d rugih osoba ili
prinudom.
a) Izvršenje preko drugih osoba

(1) Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i druga osoba, a
izvršenik je ne izvrši uopće ili je ne izvrši u cijelosti, ova radnja izvršit će se preko druge
osobe, na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno pismeno opomenut.
(2) U tom slučaju, organ koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da
unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja, a da se obračun
naknadno izvrši. Zaključak o polaganju ovog iznosa je izvršan.
b) Izvršenje prisilom

(1) Ako je izvršenik dužan nešto dopustiti ili trpiti, pa postupa protivno toj obavezi, ili ako je
predmet izvršenja izvršenikova radnja koju ne može umjesto njega izvršiti druga osoba, organ
koji provodi izvršenje prisilit će izvršenika na ispunjavanje oba veze izricanjem novčanih
kazni.
(2) Organ koji provodi izvršenje najprije će zaprijetiti izvršenik u primjenom prisilnog
sredstva ako svoju obavezu ne izvrši u ostavljenom roku. Ako izvršenik u toku tog roka
preduzme koju radnju protivno svojoj obavezi, ili ako ostavljeni rok bezuspješno protekne,
zaprijećeno prisilno sredstvo će se odmah izvršiti, a uj edno će se odrediti novi rok za
izvršenje radnje i zaprijetiti novom, strožijom prisilnom mjerom.
(3) Prisilna novčana kazna koja se na osnovu stava 2. ovog člana izriče prvi put ne može biti
veća od 50 KM. Svaka kasnija prisilna novčana kazna može biti ponovo izrečena u istom
iznosu.
(4) Naplaćena novčana kazna se ne vraća.

Ako se izvršenje nenovčane obaveze ne može uopće ili ne može pravovremeno provesti
primjenom sredstava predviđenih u čl. 273. i 274. ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi
obaveze, može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko propisima nije drugačije određeno.

(1) Kad je na osnovu rješenja provedeno izvršenje, a to rješenje se kasnije poništi ili izmijeni,
izvršenik ima pravo tražiti da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se vrati u stanje
koje proizilazi iz novog rješenja.
(2) O traženju izvršenika, iz stava 1. ovog člana, rješava organ koji je donio zaključak o
dozvoli izvršenja.
3. Izvršenje radi osiguranja i privremeni zaključak
a) Izvršenje radi osiguranja

(1) Radi osiguranja izvršenja, može se zaključkom dopustiti izvršenje rješenja i prije nego što
je ono postalo izvršno, ako bi bez toga moglo biti osujećeno ili znatno otežano izvršenje.
(2) Ako je riječ o obavezama koje se prisilno iz vršavaju samo na prijedlog stranke, predlagač
mora opasnost od sprečavanja ili otežavanja ispunjenja učiniti vjerovatnim, a organ može
izvršenje iz stava 1. ovog člana usloviti davanjem osiguranja prema č lanu 207. stavu 2. ovog
zakona.
(3) Protiv zaključka donesenog na prijedlog stranke za izvršenje radi osiguranja, kao i protiv
zaključka donesenog po službenoj dužnosti, dopuštena je posebna žalba. Žalba protiv
zaključka, kojim je određeno izvršenje radi osiguranja, ne odgađa provođenje izvršenja.

(1) Izvršenje radi osiguranja može se provoditi administrativnim ili sudskim putem.
(2) Kad se izvršenje radi osiguranja provodi sudskim putem, sud postupa po propisima koji
važe za sudsko izvršenje.

Izvršenje privremenog rješenja (član 207.) može se provoditi samo u onom obimu i u onim
slučajevima ukoliko je dopušteno izvršenje radi osiguranja (čl. 277. i 278.).
b) Privremeni zaključak o osiguranju

(1) Ako postoji ili je učinjena vjerovatnom obaveza stranke, a postoji opasnost da će
obavezana stranka raspolaganjem imovine, dogovorom s trećim osobama ili na drugi način
osujetiti ili znatno otežati izvršenje te obaveze, organ nadležan za donošenje rješenja o
obavezi stranke može prije donošenja rješenja o toj obavezi donijeti privremeni zaključak radi
osiguranja izvršenja obaveze. Pri donošenju privremenog zaključka nadležni organ dužan je
voditi računa o odredbi člana 261. ovog zakona i obrazložiti zaključak.
(2) Donošenje privremenog zaključka može se uslovljavati davanjem osiguranja p redviđenog
u članu 207. stavu 2. ovog zakona.
(3) U pogledu privremenog zaključka donesenog na osnovu stava 1. ovog člana, primjenjivat
će se odredbe člana 277. stava 3. i člana 278. ovog zakona.

(1) Ako je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da pra vno ne postoji obaveza stranke za čije je
osiguranje bio donesen privremeni zaključak, ili je na drugi način utvrđeno da je zahtjev za
donošenje privremenog zaključka bio neopravdan, predlagač u čiju je korist privremeni
zaključak donesen nadoknadit će pro tivnoj stranci štetu koja joj je u zrokovana donesenim
zaključkom.
(2) O nadoknadi štete iz stava 1. ovog člana rješava organ koji je donio privremeni zaključak.
(3) Ako je u slučaju iz stava 1. ovog člana očito da je privremeni zaključak bio isposlovan iz
obijesti, predlagač će se kazniti novčanom kaznom do 50 KM. Protiv zaključka o kazni
dopuštena je posebna žalba koja odgađa izvršenje zaključka.
PETI DIO - PROVOĐENJE ZAKONA I PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
XVIII - MJERE ZA PROVOĐENJE ZAKONA

(1) Or gani uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja ne mogu u upravnom postupku,
koje one vode same, primjenjivati prisilne mjere privođenja ili dovođenja predviđene u članu
65. st. 3., članu 160. stava 3. i članu 172. st. 1. i 2. ovog zakona.
(2) Ako se u toku postupka koji vodi organ uprave, odnosno institucija koja ima javna
ovlaštenja utvrdi da se postupak ne može provesti uopće ili se ne može pravilno provesti bez
primjene prisilnih mjera, predviđenih u odredbama stava 1. ovog člana, taj organ, odnos no
institucija obratit će se organu uprave određenom posebnim zakonom, radi primjene te
prinudne mjere, ako zakonom BiH nije određen drugi organ. Na traženje institucije koja ima
javna ovlaštenja, taj organ ovlašten je da primijeni predviđenu prisilnu mjer u privođenja,
odnosno dovođenja, ako se utvrdi da je to neophodno radi provođenja postupka.

U organima uprave, kao i u institucijama koje imaju javna ovlaštenja, ako zakonom nije
drugačije određeno, ovlaštenje za preduzimanje radnji u upravnom postupku i ovlaštenje za
rješavanje u upravnim stvarima (član 29.) može se dati samo osobi koja ima zakonom
propisanu odgovarajuću stručnu spremu, radno iskustvo i položen stručni ispit.

(1) Rukovodioci organa uprave, odnosno institucija koje ima ju javna ovlaštenja, odgovorni su
za pravilnu i dosljednu primjenu ovog zakona, a naročito su odgovorni da se upravne stvari
rješavaju u zakonom propisanim rokovima. U cilju pravilnog i efikasnog rješavanja stvari u
upravnom postupku, te odgovorne osobe ob avezne su preduzimati mjere da se kontinuirano
osigurava i provodi stručno usavršavanje službenika i drugih osoba koje rade na rješavanju
upravnih stvari.
(2) Službena osoba koja je ovlaštena za preduzimanje radnji u upravnom postupku, odnosno
koja je ovla štena za rješavanje u upravnim stvarima, dužna je, u roku od tri dana od dana
isteka roka za rješavanje iz čl. 208. i 235. ovog zakona, obavijestiti pismeno stranku o

razlozima zbog kojih rješenje, odnosno zaključak nije donesen i o tome koje će radnje
preduzeti radi donošenja rješenja, odnosno zaključka i poučiti stranku koja pravna sredstva
može koristiti. To obavještenje istovremeno se mora dostaviti i odgovornim osobama iz stava
1. ovog člana radi preduzimanja mjera da se rješenje, odnosno zaključak don ese bez
odgađanja.
(3) Službena osoba iz stava 2. ovog člana koja je ovlaštena da vodi upravni postupak, odnosno
da rješava upravne stvari čini težu povredu radne dužnosti, ako je njenom krivicom došlo do
neizvršenja određenih procesnih radnji u upravnom p ostupku, radi kojih se rješenje, odnosno
zaključak nije mogao donijeti u zakonskom roku.
(4) Nadležna upravna inspekcija ima pravo zahtijevati pokretanje postupka odgovornosti kod
nadležnog organa protiv rukovodioca organa uprave, odnosno rukovodioca institucije koja
ima javna ovlaštenja, koji propusti vršenje dužnosti iz stava 1. ovog člana, kao i onog koji,
protivno članu 283. ovog zakona, ovlasti službenu osobu za preduzimanje radnji u postupku
ili za rješavanje u upravnim stvarima koja ne ispunjava propisane uslove, kao i disciplinski
postupak protiv osoba iz stava 3. ovog člana.

(1) O rješavanju u upravnim stvarima vodi se službena evidencija.
(2) Evidencija iz stava (1) ovog člana sadrži podatke o: broju podnesenih zahtjeva; broju
pokrenutih postupaka po službenoj dužnosti; načinu i rokovima rješavanja upravnih stvari
u prvostepenom i drugostepenom postupku; broju poništenih, odnosno ukinutih upravnih
akata i broju odbačenih zahtjeva, odnosno obustavljenih postupaka.
(3) Način iskazivanj a podataka iz stava (2) ovog člana propisuje Ministarstvo pravde
Uputstvom o načinu iskazivanja podataka u godišnjim izvještajima u organima uprave
Bosne i Hercegovine o rješavanju upravnih stvari u upravnom postupku (u daljnjem tekstu:
Uputstvo).
(4) Podatke iz stava (2) ovog člana iskazane na način propisan Uputstvom iz stava (3) ovog
člana organi su dužni dostaviti jednom godišnje Ministarstvu pravde - Upravnom
inspektoratu, najkasnije do 31. januara tekuće godine za prethodnu godinu.
(5) Na osnovu dosta vljenih podataka organa uprave i institucija koje imaju javna
ovlaštenja, Ministarstvo pravde - Upravni inspektorat sačinjava godišnji izvještaj o
rješavanju upravnih stvari u upravnom postupku i dostavlja Vijeću ministara Bosne i
Hercegovine najkasnije do kraja februara tekuće godine za prethodnu godinu.

Ministarstvo pravde donijet će uputstvo o obrascima u upravnom postupku u roku 60 dana
od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(1) Na traženje građana, organa uprave, institucija koje imaju javna ovlaštenja, kao i drugih
organa i institucija, Ministarstvo pravde dužno je davati objašnjenja o primjeni odredbi ovog
zakona.
(2) Objašnjenja o primjeni odredbi ovog zakona Ministarstvo pravde može davati i po
službenoj dužnosti, radi osiguranja jedinstvene primjene ovog zakona.

IX - NADZOR NAD PROVOĐENJEM OVOG ZAKONA

(1) Nadzor nad provođenjem ovog zakona u organima uprave BiH, ustanovama BiH i drugim
organima BiH, u institucijama BiH koje imaju javna ovlaštenja u pitanjima u kojima ti organi,
službe i institucije u upravnom postupku rješavaju o upravnim stvarima na os novu zakona
BiH ili drugog propisa BiH, vrši Ministarstvo pravde.
(2) Nadzor nad provođenjem ovog zakona ostvaruje se putem upravne inspekcije, kao i na
drugi zakonom dozvoljen način.
(3) Organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužne su omogućiti ostvarivanje uvida u
upravno rješavanje i postupati po nalozima upravne inspekcije koja vrši nadzor i, na traženje
te inspekcije, dostavljati potrebne podatke, spise i obavještenja o pitanjima koja se odnose na
upravne stvari koje se rješavaju u upravnom postupku.

XX - KAZNENE ODREDBE

(1) Novčanom kaznom od 2.000 KM do 8.000 KM kaznit će se za prekršaj institu cija koja
ima javna ovlaštenja:
1) ako za rješavanje u upravnim stvarima, odnosno za preduzimanje radnji u postupku odredi
osobu koja ne ispunjava propisane uslove (član 29. stav 2., u vezi sa članom 283.),
2) ako odbije da primi pismeni zahtjev stranke ili usmeno saopćenje u zapisnik, odnosno ne
izda potvrdu o prijemu podneska (član 62. st. 1., 2. i 3.),
3) ako izvrši pozivanje noću suprotno odredbi člana 64. stava 2. ovog zakona,
4) ako se pozvana osoba prinudno privede, a u pozivu nije bila naznačena primj ena te mjere
(član 65. stav 3),
5) ako se po službenoj dužnosti ne pribavljaju podaci o činjenicama o kojima se vodi službena
evidencija i li ako se od stranke traži da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može
pribaviti organ koji vodi postupak ili ako traži da stranka podnese uvjerenja koja organi nisu
dužni izdavati (član 127. stav 3. i član 128. stav 2.),
6) ako nije data mogućnost stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima se
zasniva rješenje, odnosno da učestvuje u izvođenju dokaza ili je doneseno rješenje prije nego
što se stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima (član 134. stav 3.),
7) ako na zahtjev stranke neće da izda uvjerenje ili drugu ispravu o činjenicama o kojima vodi
službenu evidenciju ili ako uvjerenje ili drugu ispravu ne izda u propisanom roku ili ne donese
rješenje o odbijanju zahtjeva za izdavanje uvjerenja (član 162. st. 1., 2., 5. i 6.),
8) ako ne postupi po zahtjevu nadležnog organa u vezi s davanjem isprave (član 159.),
9) ako po zahtjevu stranke ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku (član
208.),
10) ako žalbu sa spisima ne dostavi drugostepenom organu u propisanom roku (član 226.),
11) ako ne postupa po traženju drugostepenog organa ili ako u svemu ne postupi po
drugostepenom rješenju ili ako rješenje ne donese u propisanom roku (član 230.),
12) ako na zahtjev drugostepenog organa ne dostavi u ro ku traženo obavještenje ili ako po
nalogu drugostepenog organa ne donese rješenje u propisanom roku ili ako na zahtjev
drugostepenog organa ne prikupi tražene podatke i ne dostavi ih u propisanom roku (član
234.),
13) ako ne donese rješenje po žalbi u propisanom roku (član 235.),
14) ako ne postupi po nalogu drugostepenog organa ili traženi materijal ne dost avi u roku
(član 246. stav 3.),
15) ako ne dostavi izvještaj o rješavanju upravnih stvari u upravnom postupku u
propisanom roku (član 285. stav (2));
16) ako onemogućava uvid u upravno rješavanje ili ako ne postupi po nalozima nadležnog
organa, odnosno upravne inspekcije koja vrši nadzor ili neće da dostavi potrebne podatke,
spise i obavještenja na zahtjev organa, odnosno upravne inspekcije (član 288. stav 3.).
17) ako odmah po saznanju za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog
za ponavljanje postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, ne
obavijesti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rješenja, odnosno tužioca.
(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom od 300 KM do 1.200
KM i odgovorna osoba u organu uprave, odnosno u instituciji koja ima javna ovlaštenja.

(1) Novčanom kaznom od 1.500 KM do 6.000 KM kaznit će se za pre kršaj institucija koja
ima javna ovlaštenja:
1) ako ne pruži zatraženu pravnu pomoć ili ako ne postupi po molbi za pomoć u određen om
roku (član 33. st. 1. i 2.),
2) ako saslušanim osobama ne pročita zapisnik ili ako onemogući da saslušane osobe
pregledaju zapisnik (član 69. stav 1.),
3) ako stranci ili drugoj osobi onemogući razgledanje spisa ili da prepišu potrebne spise (član
72. st. 1. i 2.),
4) ako se ne provodi obavezno lično dostavljanje u slučajevima predviđenim u odredbi člana
76. stav 1. ovog zakona,
5) ako na zahtjev stranke neće da izda uvjerenje, odnosno ne donese rješenje o odbijanju
zahtjeva u propisanom roku (član 163. st. 1. i 3.),
6) ako ispita kao svjedoka osobu koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja
službene, državne ili vojne tajne (član 166.),
7) ako izvrši prisilno privođenje ili dovođenje suprotno članu 282. stava 1. ovog zakona,
odnosno ako u roku ne donese zaključak o primjeni prinudne mjere il i u roku ne odluči o
prigovoru,
8) ako ne preduzima mjere za kontinuirano stručno osposobljavanje i usavršavanje službenih
osoba koje su ovlaštene za rješavanje u upravnim stvarima, odnosno za preduzimanje radnji u
postupku ili ako ne osigurava rješavanje upravnih stvari u propisanim rokovima ili ako u
propisanom roku ne obavijesti stranku o razlozima zbog kojih rješenje, odnosno zaključak
nije donesen (član 284. st. 1. i 2.).
(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 200 KM do
800 KM i odgovorna osoba u instituciji koj a ima javna ovlaštenja, kao i odgovorna osoba u
organu uprave, odnosno u službi za upravu.

(1) Novčanom kaznom od 1.000 KM do 4.000 KM kaznit će se za prekršaj institu cija koja
ima javna ovlaštenja:
1) ako ne izuzme službenu osobu kada su ispunjeni uslovi za izuzeće (čl. 35. i 36.),
2) ako ne dozvoli stranci da se koristi stručnim pomagačem (član 59. stav 1.),
3) ako se pozivanje osobe radi prijema pismena vrši suprotno odredbi člana 73. stava 2. ovog
zakona,
4) ako se pismeno ne dostavlja punomoćniku za primanje pismena (član 81. stav 1.),
5) ako ne pouči svjedoka na koja pitanja može uskratiti svjedočenje, odnosno o kojim
pitanjima vještak može uskratiti vještačenje (član 169. stav 3. i član 178. stav 1.).
(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 150 KM do
600 KM i odgovorna osoba u instituciji koja ima javna ovlaštenja, kao i odgovorna osoba u
organu uprave, odnosno u službi za upravu.

(1) Odgovornom osobom u organu uprave, odnosno u državnoj službi, u smislu odredbe člana
289. stava 2., člana 290. stava 2. i člana 291. stava 2. ovog zakona, smatra se rukovodilac
organa uprave kao i državni službenik u tim organima i službama koji je ovlašten za
rješavanje u upravnim stvarima ili ovlaš ten za preduzimanje radnji u upravnom postupku,
odnosno drugi službenik koji je zadužen da neposredno izvrši određeni posao, a nije izvršio
taj posao ili je izvršio radnju protivno datoj obavezi.
(2) Odgovornom osobom u instituciji koja ima javna ovlaštenj a u smislu odredbi člana 289.
stava 2., člana 290. stava 2. i člana 291. stava 2. ovog zakona, smatra se rukovodilac
institucije i druge osobe određene statutom te institucije.

XXI - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Upravni predmeti koji ne budu riješeni do dana stupanja na snagu ovog zakona riješit će se po
odredbama ovog zakona.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da se primjenjuje Zakon o općem upravnom
postupku u Republici Bosni i Hercegovini ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94).

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a
objavit će se i u službenim glasilima entiteta i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH".
***
“Službeni glasnik BiH“, broj 12/04

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku
BiH".
***
“Službeni glasnik BiH“, broj 88/07

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".
***
“Službeni glasnik BiH“, broj 93/09

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".
***
“Službeni glasnik BiH“, broj 41/13

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku
BiH".

***
“Službeni glasnik BiH“, broj 53/16

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku
BiH".