Porodični zakon SR BiH iz 1979g

Ovim zakonom uređuju se: prava i dužnosti članova porodice, brak i pravni odnosi u braku, odnosi
roditelja i djece, usvojenje, starateljstvo, i zakonsko izdržavanje. kao i određeni oblici društvene i
pravne zaštite porodice.

Porodica, u smislu ovog zakona, je životna zajednica roditelja i djece i drugih srodnika.

Odnosi u porodici zasnivaju se na međusobni m pravima i dužnostima izdržavanja, vaspitanja i
obrazovanja članova porodice, a naročito djece, kojim se ostvaruju i obezbjeđuju: socijalistički
društveni odnosi zasnovani na samoupravljanju radnih ljudi i zaštiti socijalističkog samoupravnog
sistema; zajedništvo kao izraz slobodnog ispoljavanja nacionalnih osobenosti, nacionalne slobode,
ravnopravnosti, bratstva i jedinstva naroda i narodnosti i uzajamnosti i solidarnosti radnih ljudi;
razvijanje svijesti da rad i rezultati rada određuju materijalni i društveni položaj čovjeka, na osnovu
jednakih prava i odgovornosti; mogućnosti slobode za svestrani razvitak ljudske ličnosti i za
zbližavanje ljudi i naroda i narodnosti.

(1) Društvena zajednica obezbjeđuje zaštitu porodice, a posebno majke i djeteta.
(2) Društvena zajednica podstiče izgrađivanje slobodne, svestrane i humane ličnosti u porodici.
(3) Društvena zajednica razvija načela uzajamnosti i solidarnosti u ostvarivanju međusobnih
porodičnih prava i obaveza, kao i prava i obaveza između porodice i društva.

(1) Društvena zaštita porodice ostvaruje se u organizacijama udruženog rada, mjesnim zajednicama,
društveno političkim zajednicama, društveno političkim i društvenim organizacijama,
samoupravnim interesnim zajednicama i drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama.
(2) Organizacije i zajednice iz prethodnog stava društvenim dogovorima i samoupravnim
sporazumima i drugim samoupravnim opštim aktima, u skladu sa zakonom, uređuju vidove i način
ostvarivanja društvene zaštite porodice.

(1) Brak je zakonom uređena zajednica života muškarca i žene.
(2) Brak se zasniva na slobodnoj odluci muškarca i žene da zaključe brak, na ravnopravnosti
bračnih drugova, međusobnom poštovanju i uzajamnom pomaganju.

U interesu planiranj a porodice i svestranog razvoja i podizanja djece, društvena zajednica stvara
potrebne uslove za pružanje savjeta roditeljima o svim značajnijim pitanjima vezanim za njihova
roditeljska prava i obaveze.

Roditelji su dužni da se staraju o životu i zd ravlju svoje djece, kao i o njihovom. podizanju,
vaspitanju i obrazovanju.

Djeca su dužna da se staraju o svojim roditeljima, da se prema njima odnose s poštovanjem i da ih
pomažu kada je to potrebno.

Prava i dužnosti roditelja i drugih srod nika prema djeci, kao i prava i dužnosti djece prema
roditeljima i srodnicima jednaka su, bez obzira da li su djeca rođena u braku ili van braka.

(1) Obaveza izdržavanja između roditelja i djece i drugih srodnika, kao i bračnih i vanbračnih
drugova, izraz je porodične solidarnosti i u interesu je društvene zajednice.
(2) Izdržavanje se određuje prema potrebama izdržavanog lica i mogućnostima davaoca
izdržavanja.

Usvojenjem između usvojioca i usvojenika uspostavljaju se odnosi koji postoje iz među roditelja i
djece, s ciljem da se djetetu koje se usvaja pruže uslovi života kakve imaju djeca koja žive u porodici.

Društvena zajednica starateljstvom pruža posebnu zaštitu maloljetnoj djeci koja, nisu pod
roditeljskim staranjem i punoljetnim licima koja nisu sposobna ili koja nisu u mogućiosti da se sama
staraju o svojoj ličnosti, pravima i interesima.

Zajednica života muškarca i žene koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom
(vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračn om zajednicom u pogledu prava na međusobno
izdržavanje i drugih imovinsko pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.

(1) Poslove zaštite i pomoći porodici i druge poslove određene ovim zakonom vrši opštinski organ
uprave nadležan za poslove socijalne zaštite, ako odlukom skupštine opštine vršenje ovih poslova
nije povjereno drugom organu, orgnizaciji odnosno zajednici (u daljem tekstu: organ starateljstva).
(2) Organ starateljstva u ostvarivanju zadataka utvrđenih ovim zakonom sarađuje sa organima
društveno političkih zajednica, mjesnih zajednica, društveno političkih i društvenih organizacija,
pravosudnim i drugim državn im organima i organizacijama udruženog rada i drugim
samoupravnim organizacijama i zajednicama, radnim ljudima i građanima.
DRUGI DIO
BRAK
I ZAKLjUČENjE BRAKA
1. Uslovi za postojanje braka

Brak zaključuju dva lica različitog pola slobodnim pristankom pred opštinskim organom uprave
nadležnim za vođenje matičnih knjiga.

Ako pri zaključenju braka nije bio ispunjen koji od uslova iz prethodnog člana, smatra se da brak
nije ni postojao.

Pravo na tužbu za utvrđivanje da li brak postoji ili ne postoji pripada svakom licu koje za to ima
pravni interes, kao i javnom tužiocu.
2. Postupak za zaključenje braka

Lica koja namjeravaju da stupe u brak podnose prijavu matičaru u opštini u kojoj žele da zaključe
brak. Uz prijavu se prilažu izvodi iz matične knjige rođenih, a kad je to potrebno i druge isprave.

(1) Matičar će, na osnovu izjava lica koja žele da stupe u brak, a po potrebi i na drugi način
provjeriti postoji li koja od bračnih smetnji (čl. 32. do 39) ili zabrana za zaključenje braka (čl. 40. i
41).
(2) Ako utvrdi da postoji koja od bračnih smetnji ili zabrana, matičar će usmeno saopštiti
podnosiocima prijave da ne mogu zaključiti brak i o tome sačiniti službenu zabilješku.

Lica koja su podnijela prijavu za zaključenje braka, ukoliko nisu saglasna sa usmenim saopštenjem
iz stava 2. prethodnog člana, mogu u roku od osam dana od dana saopštenja matičara, uložiti
prigovor nadležnom opštinskom organu uprave.
Ovaj organ je dužan da odmah prigovor razmotri i donese rješenje.

Dan za zaključenje braka određuje matičar y sporazumu s licima koja žele da stupe u brak.

Matičar će preporučiti licima koja žele da stupe u brak da se, do dana zaključenja braka, uzajamno
obavijeste o stanju zdravlja, da posjete porodično savjetovalište i upoznaju se sa stručnim
mišljenjem o uslovima za razvoj skladnih bračnih porodičnih odnosa, kao i organizaciju udruženog
rada u oblasti zdravstva radi upoznavanja s mogućnostima i prednostima planiranja porodice.

Zaključenje braka vrši se na svečan način i u naročito određenoj prostoriji, a može se obaviti i na
nekom drugom mjestu, ako to budući bračni drugovi traže i za to navedu opravdane razloge.

Zaključenju braka prisustvuju oba buduća bračna druga, delegat skupštine opštine koga ona
odredi, dva svjedoka i matičar.

(1) U naročito opravdanim slučajevima, nadležni opštinski organ uprave može rješenjem dozvoliti
da se brak zaključi uz prisustvo samo jednog od budućih bračnih drugova i punomoćnika drugog
bračnog druga.
(2) U punomoći, koja mora biti ovjerena, moraju biti tačno označeni lični podaci davaoca
punomoći, punomoćnika i lica s kojim davalac punomoći namjerava da zaključi brak i datum
izdavanja punomoći.
(3) Punomoć iz prethodnog stava važi 90 dana od dana ovjeravanja.

Svjedok pri zaključenju braka može biti svako punoljetno lice koje ima poslovnu sposobnost.

Zaključenje braka počinje izvještajem matičara da su zaključenju braka pristupili podvosioci
prijave i da je na osnovu isprava, izjava budućih bračnih drugova i svjedoka utvrđeno da ne
postoje bračne smetnje (čl. 32. do 39) niti zabrane za zaključenje braka (čl. 40. i 41).

Nakon što delegat skupštine opštine utvrdi da na izvještaj matičara nema prigovora, upoznaje
buduće bračne drugove s odredbama ovog zakona i njihovim pravima i dužnostima, tako što će
im pročitati odredbe čl. 42. do 46. i čl. 263. do 266. ovog zakoia. Poslije toga će upitati
pojedinačno svakog od budućih bračnih drugova da li pristaju da međusobno zaključe brak.

Izjave budućih bračnih drugova da pristaju da zaključe brak, matičar će upisati u matičnu knjigu
vjenčanih, u kojoj će se, nakon toga, potpisati bračni drugovi, delegat skupštine opštine, svjedoci i
matičar. Nakon toga delegat skupštine opštine objaviće da je brak zaključen.

Odmah po zaključenju braka, bračnmm drugovima će se izdati izvod iz matične knjige vjenčanih.
3. Smetnje za zaključenje braka

Brak nije valjan ako nije zaključen u cilju zajednice života bračnih drugova.

(1) Brak nije valjan ako je na njegovo zaključenje bračii drug pristao u strahu izazvanom
ozbiljnom prijetnjom.
(2) Brak nije valjan ako je na njegovo zaključenje bračni drug pristao u zabludi o ličnosti drugog
bračnog druga ili o njegovoj bitnoj osobini.
(3) Zabluda o ličnosti bračnog druga postoji kad je bračni drug mislio da stupa u brak s jednim
licem, a stupio je u brak s drugim.
(4) Zabluda o bitnoj osobini bračnog druga postoji kad se radi o osobini odnosno o okolnosti
koja bi drugog bračnog druga odvratila od zaključenja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju
krajnje opasne ili teške bolesti, protivprirodne navike, polne nemoći; trudnoće žene s drugim
muškarcem, nečasnog zanimanja i ranije osude zbog krivičnog djela učinjenog iz nečasnih
pobuda.

Brak se ne može zaključiti dok raniji brak ne prestane.

Brak ne može zaključiti lice koje zbog duševne bolesti, duševne nerazvijenosti ili iz drugih razloga
nije sposobno za rasuđivanje.

(1) Brak ne mogu zaključiti među sobom: krvni srodnici u pravoj liniji, brat i sestra, brat i sestra
po ocu ili majci, stric i sinovica, ujak i sestričina, tetka i bratić, tetka i sestrić. i djeca braće i sestara,
kao ni djeca braće i sestara po ocu ili majci.
(2) Odredba iz prethodnog stava primjenjuje se i na odnos potpunog usvojenja.

U pogledu uslova za valjanost zaključenja braka, vanbračno srodstvo je izjednačeno s bračnim
srodstvom.

(1) Brak ne motu zaključiti. među sobom: svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka i maćeha i
pastorak, bez obzira da li je brak usljed čijeg su zaključenja došli u ovo srodstvo, prestao.
(2) Iz opravdanih razloga osnovni sud može u vanparničnom postupku dozvoliti da brak zaključe
srodnici po tazbini iz prethodnog stava.
(3) (brisano)

(1) Brak ne može zaključiti lice koje nije navršilo 18 godina života,
(2) Iz opravdanih razloga osnovni sud može u vanparničnom postupku dozvoliti zaključenje
braka maloljetniku starijem od 16 godina, ako utvrdi da je to lice tjelesno i duševno sposobno za
vršenje prava i dužnosti koje proizilaze iz braka.
(3) i (4) (brisano)
4. Zabrane za zaključenje braka

(1) Brak ne mogu zaključiti usvojenik i usvojilac za vrijeme trajanja nepotpunog usvojenja.
(2) Iz opravdanih razloga sud može, u vanparničnom postupku, licima iz prethodnog stava, na
njihov zahtjev dozvoliti zaključenje braka.
(3) Brak zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne može se poništiti.

(1) Brak ne mogu zaključiti štićenik i staralac za vrijeme trajanja starateljstva.
(2) Iz opravdanih razloga sud može, u vanparničnom postupku, licima iz prethodnog stava, na
njihov zahtjev, dozvoliti zaključenje braka.
(3) Brak zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne može se poništiti.
II LIČNA PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH DRUGOVA

Bračni drugovi su ravnopravni u braku.

Bračni drugovi dužni su da se uzajamno poštuju i pomažu.

Bračni drugovi sporazumno određuju mjesto stanovanja.

Bračni drugovi sporazumno odlučuju o podizanju zajedničke djece i o tome kako će urediti
odnose i obavljati poslove koji se tiču bračne odnosno porodične zajednice.

(1) Bračni drugovi mogu se sporazumjeti da im prezime bude prezime jediog od njih, a mogu i
zadržati svaki svoje prezime.
(2) Svaki bračni drug može svom prezimenu dodati prezime svog bračnog druga.
(3) Bračni drugovi su dužni da se prilikom zaključenja braka izjasne o svom prezimenu.
(4) Izjave bračnih drugova o njihovom prezimenu upisaće se u matičnu knjigu vjenčanih.
(5) Ako bračni drugovi nemaju isto prezime sporazumno će odrediti prezime djeteta. Ako se o
tome ne sporazumiju, o prezimenu djeteta odlučiće organ starateljstva.
III PRESTANAK BRAKA

(1) Brak prestaje smrću bračnog druga, proglašenjem nestalog bračkog druga umrlim,
poništenjem i razvodom braka.
(2) Ako je bračni drug proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je po pravosnažnoj odluci
suda utvrđen kao dan njegove smrti.
(3) Brak prestaje poništenjem i razvodom kad presuda suda o poništenju odnosno razvodu braka
postane pravosnažna.

1. Popištenje braka

Brak će se poništiti ako se utvrdi da je prilikom njegovog zaključenja postojala koja od bračnih
smetnji navedenih u čl. 32. do 39. ovog zakona.

(1) Poništenje braka zaključenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom može tražiti cam
bračni drug koji je bio prinuđen. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana kada je
opasnost od izvršenja prijetnje prestala, a bračni drugovi su za to vrijeme živjeli zajedno.
(2) Poništenje braka zaključenog u zabludi može tražiti samo bračni drug koji je u zabludi pristao
na brak. Tužba se može podnijeti u rok od jedne godine od dana saznanja za zabludu, a bračni
drugovi su za to vrijeme živjeli zajedno.

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka iz pazloga navedenih u čl. 32. i 34. ovog zakona pripada
bračnim drugovima, svakom licu koje ima pravni interes da brak bude poništen, organu
starateljstva i javnom tužiocu.
(2) Neće se poništiti novi brak koji je zaključen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednod, od
bračnih drugova, ako je raniji brak u međuvremenu prestao.

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka za vrijeme dok traje razlog iz člana 35. ovog zakona
pripada bračnim drugovima i organu starateljstva.
(2) Nakon prestanka razloga iz prethodnog stava, pravo na tužbu za poništenje braka pripada
samo bračkom drugu koji je bio nesposoban za rasuđivanje. Tužba se može podnijeti u roku od
jedne godine od prestanka nesposobnosti za rasuđivanje, a ako je bračiom drugu oduzeta ili
ograničena poslovna sposobnost, u roku od jedne godine od pravosnažnosti odluke o vraćanju
poslovne sposobnosti.

Pravo na tužbu za poništenje braka u slučajevima iz člana 36. ovog zakona pripada bračnim
drugovima, organu starateljstva i javnom tužiocu.

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka u slujevima iz člana 38. ovog zakona pripada bračnim
drugovima.
(2) Sud može odbiti zahtjev za poništenje braka koji je zaključen bez dozvole suda između
srodnika po tazbini, ako utvrdi da su u vrijeme zaključenja braka postojali ili su naknadno nastali
važni razlozi zbog kojih se moglo dozvoliti zaključenje braka među ovim srodnicima.

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka koga je bez dozvole suda zaključilo lice koje nije navršilo
18 godina života pripada organu starateljstva, a maloljetnom bračnom drugu i njegovim
roditeljima samo ako nisu nedopuštenim radnjama omogućili zaključenje toga braka.
(2) Sud može odbiti tužbeni zahtjev za poništenje braka ako utvrdi da su u vrijeme zaključenja
braka postojali ili su naknadno nastali opravdani razlozi zbog kojih se može dozvoliti zaključenje
braka prije punoljetnosti bračnog druga.
(3) Brak se ne može poništiti nakon što je maloljetni bračni drug navršio 18 godina života, ali
bračni drug koji je postao punoljetan može podnijeti tužbu za poništenje braka u roku od jedne
godine od punoljetnosti.
2. Razvod braka

Bračni drug može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega
je zajednički život postao nepodnošljiv.

Bračni drug može tražiti razvod braka ako je njegov bračii drug nestao i o njemu nema nikakvih
vijesti za vrijeme od dvije godine.

(1) Bračni drugovi koji imaju zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je
produženo roditeljsko pravo, mogu podnijeti zajednički predlog da se, iz razloga navedenih u
članu 55. ovog zakona, razvede njihov brak.
(2) Ako jedan od bračnih drugova odustane od zajedničkog predloga, a drugi ostane pri zahtjevu
da se brak razvede, taj predlog smatraće se tužbom za razvod braka.

(1) Sud će razvesti brak na osnovu sporazuma bračnih drugova ako oni nemaju zajedničku
maloljetnu ili usvojenu djecu ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo.
(2) Ako prije donošenja prvostepene presude o razvodu braka jedan od bračnih drugova
odustane od sporazuma o razvodu braka, postupak se obustavlja.

U slučaju razvoda braka, svaki od bračnih drugova može zadržati prezime koje je imao u vrijeme
razvoda braka.
3. Mirenje bračnih drugova

Po prijemu tužbe odnosno zajedničkog predloga za razvod braka, ako bračni drugovi imaju
zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo, sud
će zatražiti od nadležnog organa starateljstva da pokuša mirenje bračnih drugova i dostaviće mu
primjerak tužbe.

Za mirenje je mjesno nadležan organ starateljstva na čijem području tuženi ima prebivalište
odnosno boravište, ili organ starateljstva na čijem su području bračni drugovi imali svoje
posljednje zajedničko prebivalište.

(1) Organ starateljstva zakazaće ročište za pokušaj mirenja na koje će pozvati oba bračna druga.
(2) Punomoćnici ne mogu na ročištu za pokušaj mirenja zastupati bračne drugove niti motu
prisustvovati ročištu.

(1) Na ročištu za pokušaj mirenja organ starateljstva pokušaće da izmiri bračne drugove, a po
potrebi preporučiće im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati
potreban savjet.
(2) Ako jedan ili oba bračna druga, iako su uredno pozvani, izostanu sa ročišta za pokušaj
mirenja, smatraće se da mirenje nije uspjelo.
(3) Ako na ročištu za pokušaj mirenja ne dođe do izmirenja bračnih drugova, a organ starateljstva
ocijeni da ima izgleda da bi do izmirenja moglo doći, može odrediti novo ročište.

Ako se u postupku pred organom starateljstva bračni drugovi ne izmire, organ starateljstva
nastojaće da se sporazumiju o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke maloljetne djece.

(1) O ročištu za pokušaj mirenja organ starateljstva sastaviće zapisnik koji će sadržavati izjave
bračnih drugova da li su se izmirili odnosno da mirenje nije uspjelo, kao i sporazum iz
prethodnog člana, ako je do takvog sporazuma došlo.
(2) Zapisnik iz prethodnog stava potpisuju stranke.
(3) Organ starateljstva je dužan da u roku od dva mjeseca provede postupak mirenja bračnih
drugova i da o rezultatu pokušaja mirenja dostavi zapisnik iz prethodnog stava sudu kojem je
podnesena tužba za razvod braka.

Izuzetno, organ starateljstva nije dužan da zakaže ročište za pokušaj mirenja:

ako je boravište jednog od bračnih drugova nepoznato najmanje šest mjeseci;
ako je jedan od bračnih drugova nesposoban za rasuđivanje;
ako jedan ili oba bračna druga žive u inostranstvu.

Ako se u postupku pred organom starateljstva bračni drugovi izmire, smatraće se da je tužba
povučena.
IV POSTUPAK U BRAČNIM SPOROVIMA

(1) Parnični postupak radi utvrđivanja da brak postoji ili da ne postoji, poništenja braka i razvoda
braka (bračni sporovi) pokreće se tužbom.
(2) Ako oba bračna druga saglasno zahtijevaju razvod braka, parnični postupak pokreće se
zajedničkim predlogom za razvod braka (član 57) odnosno zahtjevom za sporazumni razvod
braka (član 58).

(1) Pravo na tužbu u bračnom sporu ne zastarjeva niti je ograničeno drugim rokovima i uslovima
ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
(2) Pravo na tužbu za poništenje braka i za razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih
drugova, ali nasljednici bračnog druga koji je podnio tužbu, mogu nastaviti već započeti postupak
radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje odnosno razvod braka istican do časa smrti
tužioca.

Ako tužbu u bračnom sporu podnosi punomoćnik stranke, u punomoći se mora izričito navesti
kakvu će tužbu punomoćnik podnijeti i iz kojih razloga.

U postupku u bračnim sporovima isključena je javnost.

(1) Činjenice na kojima stranka zasniva svoj zahtjev u bračnom sporu sud može utvrđivati i kad te
činjenice nisu među strankama sporne, osim u slučaju iz člana 58. stav 1. ovog zakona.
(2) Sud je u toku cijelog postupka dužan da nastoji da dođe do izmirenja bračnih drugova.

U bračnim sporovima ne može se izreći presuda zbog izostanka niti presuda na osnovu priznanja.

(1) U parnicama za razvod braka tužilac može tužbu povući do zaključenja glavne rasprave bez
pristanka tuženog, a s pristankom tuženog postupak nije pravosnažno završen.
(2) Zajednički predlog za razvod braka i zahtjev za sporazumni razvod braka mogu bračni
drugovi povući dok postupak nije pravosnažno završen.
(3) U slučajevima iz st.. 1. i 2. ovog člana, ako je povlačenje tužbe odnosno zajedničkog predloga i
zahtjeva za sporazumni razvod braka uslijedilo nakon donošenja prvostepene presude,
prvostepeni sud će rješenjem utvrditi da je presuda bez pravnog učinka i da se postupak
obustavlja. Ovako će sud postupiti i kad je od zahtjeva za sporazumni razvod braka odustao
samo jedan od bračnih drugova.
(4) Na način iz prethodnog stava sud će postupiti i u slučaju smrti bračnog druga, čime se ne dira
u pravo nasljednika da nastave postupke u smislu člana 69. stav 2. ovog zakona.
(5) U bračnim sporovima odricanje od tužbenog zahtjeva ima isti pravni učinak kao i povlačenje
tužbe.

Presudom kojom se utvrđuje da brak ne postoji ili se brak poništava, ili da se brak razvodi sud će
odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog druga,
ako je on to zahtijevao.

(1) Ako se u bračiom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, organ starateljstva
učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece.
(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljsta staviće predlog o zaštiti, vaspitanju i
izdržavanju djece, a ovlašćen je da u granicama tog predloga iznosi i činjenice koje stranke nisu
navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge
parnične radnje.
(3) Sud koji rješava bračni spor obavijestiće organ starateljstva o postupku radi zaštite, vaspitanja i
izdržavanja djece i pozivati ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u tom
postupku.

(1) U toku postupka u bračnim sporovima sud može po službenoj dužnosti rješenjem odrediti
privremene mjere radi davanja izdržavanja zajedničkoj maloljetnoj djeci, kao i za njihov smještaj.
(2) Privremene mjere iz prethodnog stava sud može odrediti i u korist bračnog druga po
njegovom predlogu.
(3) Žalba protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja.

Presuda kojom se brak razvodi na osnovu sporazuma bračnih drugova može se pobijati zbog
bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog toga što je pristanak za razvod braka na
osnovu sporazuma dat u zabludi ili pod uticajem sile ili prevare, kao i u slučaju ako za donošenje
presude nije bilo uslova određenih ovim zakonom.

Ako je pravosnažnom presudom utvrđeno da ipak ne postoji, ili ako je brak poništen ili je
razveden, ne može se povodom revizije, predloga za ponavljanje postupka, zahtjeva za zaštitu
zakonitosti ili predloga za povraćaj u pređašnje stanje izmijeniti pravosnažna presuda u dijelu o
prestanku braka, bez obzira da li je koja od stranaka zaključila novi brak.

O troškovima postupka u bračnom sporu sud će odlučiti po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o
razlozima pravičnosti.

U postupku o bračnom sporu primjenjivaće se odredbe 3akona o parničnom postupku ("Službeni
list SFRJ", broj 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84 i 74/87), ako ovim zakonom nije
drukčije određeno.
TREĆI DIO
ODNOSI RODITELjA I DJECE

I RODITELjSKO PRAVO
1. Prava i dužnosti roditelja i djece

(1) Majka i otac su ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i dužnosti.
(2) Ako je jedan od roditelja umro, ili nije poznat, ili mu je oduzeto roditeljsko pravo, roditeljsko
pravo pripada drugom roditelju.

Roditelj se ne može odreći roditeljskog prava.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu
i zdravlju.
(2) Maloljetna djeca imaju pravo da žive zajedno sa svojim roditeljima.
(3) Ako opravdani interesi djece odnosno roditelja zahtijevaju, maloljetna djeca mogu živjeti
odvojeno od svojih roditelja.
(4) Roditelj s kojim dijete ne živi u porodičnoj zajednici ima pravo i dužnost održavanja ličnih
odnosa sa svojim djetetom.

Roditelji imaju dužnost i pravo da svoju maloljetnu djecu izdržavaju na način i pod uslovima
određenim ovim zakonom.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo da se staraju o obrazovanju svoje maloljetne djece.
(2) Roditelji su dužni da se brinu o redovnom osnovnom školovanju svoje djece.
(3) Roditelji imaju dužnost i pravo da prema svojim prilikama, omoguće dalje školovanje svoje
djece, vodeći računa o njihovim sposobnostima, sklonostima i opravdanim željama.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo da zastupaju svoju maloljetnu djecu.
(2) Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopštiti, to se može punovažno učiniti jednom
ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju kod koga dijete živi.
(3) Maloljetnik sa navršenih 15 godina života koji radom ostvaruje prihode, može raspolagati
ostvarenim ličnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan da doprinosi za svoje izdržavanje,
vaspitanje i obrazovanje.
2. Vršenje roditeljskog prava

(1) Roditeljsko pravo vrše roditelji sporazumno.
(2) U slučaju neslaganja roditelja, u vršenju roditeljshsog prava odlučuje organ starateljstva.

(1) Ako je jedan roditelj spriječen da vrši roditeljsko pravo ili mu je oduzeto roditeljsko pravo, ili
mu je oduzeta odnosno ograničena poslovna sposobnost, roditeljsko pravo će vršiti drugi roditelj.
(2) Ako roditelji žive odvojeno, roditeljsko pravo vrši onaj roditelj kod koga dijete živi.
(3) U slučaju razvoda braka, poništenja braka, odbijanja zahtjeva za utvrđenje da brak postoji ili
utvrđenja da brak ne postoji, roditeljsko pravo vrši onaj roditelj kome je dijete povjereno na
zaštitu i vaspitanje.
(4) Ako se roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ne slaže s nekim postupkom ili mjerom roditelja
koji to pravo vrši, može obavijestiti organ starateljstva koji. će o tome odlučiti.

(1) Ako to zahtijevaju interesi djeteta, roditelji mogu povjeriti dijete na zaštitu i vaspitanje trećim
licima ili odgovarajućoj organizaciji udruženog rada, uz prethodnu saglasnost organa starateljstva.
(2) Ako roditelji ili roditelj koji sam vrši roditeljsko pravo odlaze na privremeni rad u inostranstvo
i sa sobom ne vode djecu, djeca će se povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu, ili
odgovarajućoj organizaciji udruženog rada, ako je organ starateljstva taj smještaj prethodno
odobrio.
(3) Dijete se ne može dati na zaštitu, vaspitanje i obrazovanje licu koje ne može biti staratelj.

(1) Ako roditelji žive odvojeno, sporazumjeće se kod koga će od njih dijete ostati na zaštiti i
vaspitanju, a ako se o tome ne mogu sporazumjeti ili ako njihov sporazum ne odgovara
interesima djeteta, odluku o tome donosi organ starateljstva.
(2) Organ starateljstva donijeće, na zahtjev jednog od roditelja ili po službenoj dužnosti, novu
odluku o povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje ako to zahtijevaju promijenjene prilike.

(1) Kad sud u bračnom sporu odbije tužbeni zahtjev za utvrđenje da brak postoji, ili kad
presudom utvrdi da brak ne postoji, kao i kad odluči da se brak poništava ili da se brak razvodi,
odlučiće u istoj presudi i o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje.
(2) Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to
zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.
(3) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva ima sva ovlašćenja iz člana 76. ovog
zakona.

(1) Sud odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i
vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog
roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.
(2) Kad to zahtijevaju njihovi interesi, djeca se mogu povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu
ili odgovarajućoj organizaciji udruženog rada.

(1) U slučaju smrti roditelja kome je dijete odlukom suda ili organa starateljstva povjereno na
zaštitu i vaspitanje, kao i smrti roditelja koji je sam vršio roditeljsko pravo ili je zaštitu i vaspitanje
djeteta povjerio drugom licu, preživjeli roditelj ima pravo da traži da mu lice kod koga se dijete
nalazi preda dijete na zaštitu i vaspitanje.
(2) U slučaju spora o predaji djeteta između roditelja i lica kod kojeg se dijete nalazi, sud će, na
osnovu predloga i mišljenja organa starateljstva, odnosno sam organ starateljstva, odlučiti da li će
dijete povjeriti na zaštitu i vaspitanje roditelju, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji
udruženog rada.

(1) Sud odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i
vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi.
(2) Sud odnosno organ starateljstva može ispitati dijete i bez prisustva roditelja i drugih lica.

(1) Ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumjeti o načinu održavanja
ličnih odnosa s djetetom (posjete i sl.). Ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi
organ starateljstva.
(2) Organ starateljstva može ponovno urediti način održavanja ličnih odnosa roditelja s djecom,
ako to zahtijevaju promijenjene prilike.
(3) Održavanje ličnih odnosa roditelja ca djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite
ličnosti i drugih interesa djece.
3. Nadzor organa starateljstva

Organ starateljstva dužan je da preduzima potrebne mjere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i
interesa djeteta.

Ako to interesi djece zahtijevaju, organ starateljstva će pružiti pomoć roditeljima u sređivanju
njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa ili ih uputiti u odgovarajuće savjetovalište.

Ako opravdani interesi djece zahtijevaju, organ starateljstva može odrediti stalan nadzor nad
vršenjem roditeljskog prava u pogledu pojedinog djeteta.

Ako su roditelji, odnosno roditelj kod kojeg dijete živi zanemarili vaspitanje djeteta, ili je kod
djeteta došlo do poremećaja u vaspitanju,organ starateljstva može dijete oduzeti i povjeriti ga
drugom roditelju, nekom drugom licu ili odvarajućoj organizaciji udruženog rada, ukoliko ne
postoji sudska odluka o povjeravanju djeteta.

(1) Organ starateljstva može zahtijevati u svako doba od roditelja polaganje računa o upravljanju
imovinom djeteta.
(2) Organ starateljstva može zahtijevati, da sud radi zaštite imovivskih interesa djeteta, dozvoli
mjere obezbjeđenja na imovini roditelja.
(3) Organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, zahtijevati da sud u
vanparničnom postupku odluči da se roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta stave u
polložaj staratelja.
4. Produženje roditeljskog prava

(1) Sud može u vanparničnom postuiku po zahtjevu roditelja ili organa starateljstva odlučiti da se
roditeljsko pravo produži i poslije punoljetstva djeteta, ako dijete zbog tjelesnog ili duševnog
nedostatka nije sposobno da se samo stara o sebi i o svojim pravima i interesima.
(2) Kad prestanu razlozi zbog kojih je roditeljsko pravo bilo produženo, sud će na zahtjev
roditelja odnosno organa starateljstva odlučiti o prestanku roditeljskog prava.
(3) (brisano)
5. Oduzimanje roditeljskog prava

(1) Roditelju koji zloupotrebljava roditeljsko pravo, ili je dijete napustio, ili je svojim ponašanjem
očigledno pokazao, da se ne brine o djetetu, i grubo zanemaruje svoje dužnosti, sud će u
vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko pravo.
(2) Sud može roditeljsko pravo vratiti roditelju, ako prestane razlog zbog koga mu je to pravo
odzeto.

(1) Postupak radi oduzimanja roditeljskog prava pokreće organ starateljstva.
(2) Organ starateljstva dužan je pokrenuti postupak za oduzimanje roditeljskog prava i u slučaju
kad na bilo koji način sazna da postoje okolnosti iz stava 1. prethodnog člana.
6. Prestanak roditeljskog prava

(1) Roditeljsko pravo prestaje kad dijete postane punoljetno ili kad prije punoljetstva zaključi
brak.
(2) Dijete postaje punoljetno kad navrši 18 godina života.
(3) Nastupanjem punoljetstva, kao i zaključenjem braka prije punoljetstva, stiče se potpuna
poslovna sposobnost.
II UTVRTRĐIVANjE I OSPORAVANjE OČINSTVA I MATERINSTVA
1. Utvrđivanje očiistva i materinstva

(1) Ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana po prestanku braka, smatra se muž
majke djeteta.
(2) Ocem djeteta koje je rođeno van braka, smatra se lice koje dijete prizna za svoje ili čije se
očinstvo utvrdi pravosnažnom sudskom presudom.
(3) Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka roka od 270 dana po prestanku
njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz prethodnog braka, osim ako muž
majke iz kasnijeg braka sa njenim pristankom prizna dijete za svoje.

(1) Čim sazna za rođenje djeteta van braka, matičar je dužan da pozove majku da se izjasni ko je
otac djeteta i da o tome obavijesti organ starateljstva.
(2) Izjavu iz prethodnog stava majka može dati i bez poziva.
(3) Ako se majka izjasni o tome ko je otac djeteta, organ starateljstva će pozvati to lice da izjavi da
li je otac djeteta.

(1) Ako lice iz stava 3. prethodnog člana izjavi na zapisnik pred organom starateljstva, matičarem
ili u ovjerenoj ispravi da je otac djeteta, matičar će ga upisati kao oca djeteta u matičnu knjigu
rođenih i o upisu obavijestiti majku djeteta.
(2) Ako lice iz prethodnog stava izjavi da nije otac djeteta ili u roku od 30 dana od dana
dostavljanja poziva ne da nikakvu izjavu, matičar će o tome obavijestiti majku djeteta.

(1) Očinstvo se može priznati pred matičarem, organom starateljstva, sudom ili kojim drugim
državnim organom ovlašćenim za sastavljanje javnih isprava. Organ pred kojim je dato ovo
priznanje dužan je da bez odlaganja zapisnik dostavi matičaru nadležnom za upis djeteta u
matičnu knjigu rođenih.
(2) Priznanje očinstva može biti učinjeno i u testamentu.

(1) Izjava o priznanju očinstva pred organima navedenim u prethodnom članu može se dati i
preko punomoćnika.
(2) Punomoć mora biti ovjerena i sadržavati izričitu uputu punomoćniku da da izjavu o priznanju
očinstva određenog djeteta koje je rodila određena žena.

Očinstvo može priznati i maloljetnik ako je starije od 16 godina, kao i lice kome je ograničena
poslovna sposobnost, ako sy sposobni shvatiti prirodu i značenje izjave o priznanju očinstva.

(1) Očinstvo se može priznati i prije rođenja djeteta.
(2) U slučaju iz prethodnog stava priznanje očinstva proizvodi pravni učinak ako se dijete rodi
živo.

(1) Očinstvo djeteta može se priznati i poslije smrti djeteta, ali samo ako je ono ostavilo
potomstvo.
(2) Pod uslovima iz prethodnog stava, lica ovlašćena ovim zakonom za padnošenje tužbe za
utvrđivanje očinstva mogu tužbom zahtijevati da se utvrdi očinstvo umrlog djeteta.

(1) Priznanje očinstva upisuje se u matičnu knjigu rođenih ako se majka s priznanjem saglasi.
Njena saglasnost mora biti data pred matičarem, u javnoj ili u ovjerenoj ispravi.
(2) Ako se majka prethodno izjasnila da je otac djeteta lice koje je priznalo očinstvo, ta će se
izjava smatrati njenom saglasnošću.

Ako se majka nije koristila mogućnošću iz stava 2. člana 107. ovog zakona, matičar će ie pozvati
da se o tome izjasni u roku od 30 dana nakon što primi obavijest da je određeno lice priznalo
očinstvo.

(1) Ako je dijete starije od 16 godina, potrebna je i njegova saglasnost s priznanjem očinstva.
Saglasnost se daje na način propisan u članu 114. stav 1. ovog zakona.
(2) Ako je dijete mlađe od 16 godina, ili starije od 16 godina a trajno je nesposobno za
rasuđivanje, a majka više nije živa, ili je proglašena umrlom, ili je potpuno lišena poslovne
sposobnosti, izjavu o saglasnosti s priznanjem očinstva daje staralac djeteta s odobrenjem organa
starateljstva.

(1) Ako se majka ili dijete starije od 16 godina, odnosno staralac djeteta, kada je njihova
saglasnost potrebna, ne saglase s priznaljem očinstva ili se ne izjasne o tome u roku od 30 dana

po prijemu obavještenja o priznanju, lice koje je priznalo dijete za svoje može tužbom tražiti da
sud utvrdi njegovo očinstvo.
(2) Tužba se može podnijeti u roku od tri godine po prijemu obavještenja o nesaglasnosti lica iz
prethodnog stava.

Priznanje očinstva je neopozivo.

(1) Lice koje je priznalo očinstvo, a kasnije sazna za okolnosti koje bi isključivale njegovo
očinstvo, može očinstvo osporavati tužbom.
(2) Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od jedne godine no saznanju za okolnosti
koje bi isključivale očinstvo, a najkasnije u roku od pet godina od davanja izjave o priznanju
očinstva.

(1) Tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti dijete do navršene 25. godine života.
(2) Ako je dijete maloljetno ili poslovno nesposobno,tužbu u njegovo ime podnosi majka ako vrši
roditeljsko pravo, odnosno staratelj s odobrenjem organa starateljstva.

Tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti majka do navršene 18. godine života djeteta.

Organ starateljstva može u roku od jedne godine poslije rođenja djeteta tužbom pokrenuti
postupak za utvrđivanje očinstva u slučaju kad je majka označila određeno lice za oca djeteta pred
matičarem, a kasnije, zanemarujući interese djeteta, ne pokrene postupak za utvrđivanje očinstva.

Odredbe ovog zakona o utvrđivanju očinstva shodno se primjenjuju i na utvrđivanje materinstva.
2. Osporavanje očinstva i materinstva

(1) Muž može osporavati očinstvo djeteta koje je rodila njegova žena za vrijeme trajanja braka ili
prije isteka 300 dana od prestanka braka, ako smatra da mu nije otac.
(2) Ako je mužu potpuno oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja njegovog
očinstva može podnijeti njegov staratelj s odobrenjem organa starateljstva.

Tužba radi osporavanja očinstva iz prethodnog člana može se podnijeti u roku od šest mjeseci od
dana saznanja za činjenicu na osnovu koje se može zaključiti da tužilac nije otac djeteta, najkasnije
do navršene desete godine života djeteta.

U slučaju iz člana 124. ovog zakona nasljednici muža nisu ovlašćeni da podnose tužbu radi
osporavanja očinstva, ali mogu nastaviti započeti postupak.

(1) Majka može osporavati da je otac njenog djeteta lice koje se po ovom zakonu smatra ocem
djeteta.
(2) Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od šest mjeseci od rođenja djeteta.

(1) Dijete može osporavati da mu je otac lice koje se po ovom zakonu smatra njegovim ocem,
osim u slučaju kada je očinstvo utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom.
(2) Tužbu iz prethodnog stava dijete može podnijeti do navršene 25. godine života.

(1) Lice koje sebe smatra ocem djeteta rođenog van braka, može osporavati očinstvo drugog lica
koje je to dijete priznalo za svoje, ako istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
(2) Tužba iz prethodnog stava može sepodnijeti u roku od jedne godine od upisa osporenog
očinstva u matičnu knjigu.

Ne može se osporavati očinstvo poslije smrti djeteta.

Odredbe ovog zakona o osporavanju očinstva shodno se primjenjuju i na osporavanje
materinstva.
3. Utvrđivanje i osporavanje očinstva djece začete vještačkim putem

Ne može se utvrđivati očinstvo djeteta koje je začeto vještačkim putem.

(1) Muž može osporavati očivstvo djeteta koje je rodila njegova žena, ako je do začeća vještačkim
putem došlo sjemenom drugog muškarca bez njegove saglasnosti.
(2) Tužba radi osporavanja očinstva u slučaju prethodnog stava podnosi se u roku od šest mjeseci
od dana saznanja za začeće djeteta vještačkim putem, a najkasnije do navršene pete godine života
djeteta.
4. Postupak u sporovima radi utvrđivanja i osporavanja očinstva i materinstva

(1) Postupak u sporovima za utvrđivanje odnosno osporavanje očinstva i materinstva pokreće se
tužbom.
(2) Stranke u sporu za utvrđivanje očinstva su lice čije se očinstvo utvrđuje, dijete i majka djeteta.
(3) Stranke u sporu o osporavanju očinstva su lice koje se po ovom zakonu smatra ocem djeteta,
dijete i majka djeteta.
(4) Kad treće lice osporava očinstvo licu koje je dijete priznalo za svoje, stranke u sporu su lice
koje osporava očinstvo, lipe čije se očinstvo osporava, dijete i majka djeteta.

(1) Ako tužbom za utvrđivanje odnosno za osporavanje očinstva nisu kao tužilac ili kao tuženi
obuhvaćene sve stranke u sporu, sud će pozvati tužioca da dopuni tužbu tako što će navesti i
stranku koja tužbom nije obuhvaćena.
(2) Ako tužilac u roku koji je sud odredio ne postupi na način iz prethodnog stava, tužba će se
odbaciti.

(1) Stranke koje podnose tužbu radi utvrđivanja odnosno osporavanja očinstva, odnosno protiv
kojih je upravljen tužbeni zahtjev jedinstveni su suparničari.
(2) Ako je tužbu za utvrđivanje odnosno osporavanje očinstva podnijelo ovlašćeno lice u
zakonskom roku, tužbi se, kao suparničar, može pridružiti i lice kome je istekao rok za
podnošenje tužbe.

(1) Ako dijete i roditelj koji po zakonu zastupa dijete zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili
osporavanje očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u
parnici, ali organ starateljstva može djetetu postaviti posebnog staratelja ako između djeteta i
roditelja u toj parnici postoje suprotni interesi.
(2) Ako su dijete i roditelj koji po zakonu zastupa dijete, u parnici u suprotnim stranačkim
ulogama tužioca i tuženog, organ starateljstva postaviće djetetu posebnog staratelja.

(1) U postupku u sporovima radi utvrđivanja odnosno osporavanja očinstva ili materinstva
isljučena je javnost.
(2) U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva ne može se donijeti
presuda zbog izostanka niti na osnovu priznanja.
(3) U parnicama za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva odricanje od tužbenog
zahtjeva ima isti pravni učinak kao i povlačenje tužbe.

O troškovima postupka u parnicama radi utvrđivanja odnosno osporavanja očinstva ili
materinstva sud će odlučiti po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o razlozima pravičnosti.

(1) U postupku za utvrđivanje odnosno osporavanje očinstva, ili materinstva, sud može po
službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi zaštite, smještaja i izdržavanja djece.
(2) Žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri ne zadržava izvršenje rješenja.

U postupku za utvrđivaše. i osporavanje očinstva ili materinstva primjenjivaće se odredbe Zakona
o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
ČETVRTI DIO
USVOJENjE

I ZAJEDNIČKE ODREDBE

(1) Za punovažnost usvojenja potrebno je da su usvojilac i usvojenikovi roditelji, odnosno
staraoci usvojenika, o tome dali svoju saglasnost pred nadležnim organom starateljstva. Ove
izjave unose se u zapisnik, koji potpisuju sva lica koja su prisustvovala zasnivanju usvojenja.
(2) Za usvojenje maloljetnog lica starijeg od 10 godina potrebna je i njegova saglasnost,
Člam 143
Usvojenje mora biti u interesu usvojenika.

(1) Usvojilac može biti samo državljanin SFRJ.
(2) Izuzetno, usvojilac može biti i strani državljanin ako za to postoje naročito opravdagai razlozi.
(3) Usvojenje iz prethodnog stava ne može se zasnovati bez odobrenja republičkog organa
uprave nadležnog za poslove socijalne politike, koje se daje uz pribavljeno mišljenje republičkog
organa uprave za unutrašnje poslove.

Usvojenje se upisuje u matičnu knjigu rođenih.
II VRSTE USVOJENjA

Usvojenje može biti nepotpuno i potpuno.
1. Nepotpuno usvojenje

Nepotpunim usvojenjem se između usvojenika i usvojioca i njegovih potomaka zasnivaju odnosi
srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece ako zakonom nije
drukčije određeno.
Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i
drugim srodnicima.

(1) Usvojiti se može samo maloljetno lice.
(2) Usvojiti može samo lice koje je starije od usvojenika najmanje 18 godina.
(3) Ako bračni drugovi zajednički usvajaju isto lice, uslov iz prethodnog stava mora ispunjavati
jedan od njih.

(1) Za nepotpuno usvojenje potreban je pristanak oba roditelja djeteta, ako dijete ima roditelje.
(2) Nije potreban pristanak roditelja:
kome je oduzeto roditeljsko pravo,
kome je oduzeta poslovna sposobnost,
čije je boravište nepoznato najmanje jednu godinu, a u tom periodu se ne brine za dijete.

Bračni drugovi mogu zajednički usvojiti isto dijete. Dijete može usvojiti i samo jedan od njih uz
pristanak drugog bračnog druga.

(1) Ne može se usvojiti srodnik u pravoj liniji, ni brat ni sestra.
(2) Staralac ne može usvojiti svoga štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti
staraoca.

(1) Usvojiti ne može:
lice kome je oduzeto roditeljsko pravo,
lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost,
lice koje ne pruža dovoljno jemstva da će usvojenika podizati i vaspitavati tako da bude koristan
član društvene zajednice,
lice koje je duševno bolesno ili slaboumno, odnosno koje boluje od druge bolesti koja može
dovesti u opasnost zdravlje ili život usvojenika.
(2) Usvojiti ne može ni lice kod čijeg se bračnog druga stiče jedna od okolnosti iz prethodnog
stava.
2. Potpuno usvojenje

Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka
zasnivaju odnosi srodstva, kao i kada se radi o krvnom srodstvu.

Potpuno usvojiti se može samo dijete uzrasta do pet godina, koje nema žive roditelje, ili su mu
roditelji nepoznati, odnosno koji su dijete napustili, a više od jedne godine ne zna im se mjesto
boravka, ili čiji su roditelji pred nadležnim organima starateljstva pristali da njihovo dijete bude
potpuno usvojeno.

(1) Potpuno usvojiti mogu samo bračni drugovi zajednički, ako su oba ili jedan od njih stariji od
usvojenika najmanje 18 godina.
(2) Potpuno usvojiti može i bračni drug roditelja djeteta koje se usvaja, s tim što u tom slučaju
razlika u godinama između usvojenika i usvojioca može biti i manja od 18 godina.

Potpuno usvojenje može biti ako ne postoje smetnje iz čl. 151. i 152. ovog zakona.

Potpunim usvojenjem prestaju sva međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih
krvnih srodnika.
III POSTUPAK ZA ZASNIVANjE USVOJENjA

(1) Lice koje želi usvojiti podnosi zahtjev organu starateljstva.
(2) Za vođenje postupka usvojenja nadležan je organ starateljstva prema prebivalištu maloljetnika,
odnosno boravištu, ako se prebivalište majke može utvrditi.

(1) Organ starateljstva, na osnovu priloženih, odnosno po službenoj dužnosti pribavljenih
dokaza, utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za zasnivanje usvojenja propisani ovim zakonom.
(2) U postupku za usvojenje organ starateljstva će po službenoj dužnosti, pribaviti mišljenje o
postojanju uslova i podobnosti lica koje želi ysvojiti od mjesne zajednice i organa starateljstva
prema prebivalištu toga lica, odgovarajućih opganizacija i stručnjaka (socijalni radnik, psiholog,
ljekar, pedagog i drugi).
(3) Mišljenja iz prethodnog stava moraju biti obrazložena i zasnovana na utvrđenim činjenicama.

U postupku za usvojenje isključena je javnost.

(1) Zasnivanju usvojenja prisustvuju usvojilac njegov bračni drug i roditelji odnosno staralac
usvojenika.
(2) Organ starateljstva, ako ocijeni da bi to bilo u interesu djeteta, može odlučiti da zasnivanju
usvojenja ne prisustvuju roditelji usvojenika.

(1) U postupku za usvojenje organ starateljstva dužan je da roditelja, usvojioca i usvojenika
starijeg od 10 godina upozna o pravima i dužnostima koja proizilaze iz usvojenja.
2) Kod nepotpunog usvojenja organ starateljstva posebno će upozoriti stranke na zakonske
odredbe o prezimenu i nasljednim pravima koje se odnose na usvojenika.

Ako organ starateljstva nađe da su ispunjeni uslovi propisani ovim zakonom, donijeće rješenje o
zasnivanju usvojenja, a ako ti uslovi nisu ispunjeni rješenjem će odbiti zahtjev za usvojenje.

(1) Rješenje o zasnivanju nepotpunog usvojenja sadrži sporazum o prezimenu usvojenika i o
naslednim pravima usvojenika prema usvojiocu. Ako je usvojenik stariji od 10 godina, potrebna je
i njegova saglasnost o prezimenu.
(2) Kod zasnivanja potpunog usvojenja u rješenju će se kao prezime usvojenika unijeti prezime
usvojioca.

Pravosnažno rješenje o zasnivanju usvojenja organ starateljstva dužan :je da u roku od 15 dana od
dana pravosnažnosti dostavi nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

(1) Protiv rješenja kojim se odbija zahtjev za usvojenje, lice koje želi da usvoji može izjaviti žalbu
u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja. Žalba se izjavljuje drugostepenom organu
nadležnom za poslove socijalne politike.
(2) Protiv rješenja kojim se zasniva usvojenje žalba je dopuštena samo u slučaju zablude, prevare
ili prinde.
(3) Izjavljivanje žalbe iz prethodnog stava nije vezano za rok.
(4) Kod potpunog usvojenja mora biti sačuvana tajnost podataka o njegovom zasnivanju, a u
matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.

(1) Organ starateljstva dužan je da vodi evidenciju i dokumentaciju o usvojenoj djeci.
(2) Uputstvo o vođenju evidencije i dokumentacije propisuje predsjednik Republičkog komiteta
za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu.
IV PRESTANAK USVOJENjA

(1) Nepotpuno usvojenje može prestati na osnovu rješenja organa starateljstva kad on utvrdi da
to zahtijevaju opravdani interesi usvojenika.
(2) Organ društveno političke zajednice, mjesne zajednice, društveno političke organizacije i
druge organizacije i udruženja građana, kao i građanin mogu kod organa starateljstva dati
inicijativu za prestanak usvojenja kad to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.
(3) U postupku za prestanak usvojenja organ starateljstva, kada ocijeni da je to potrebno,
pribaviće odgovarajuće stručno mišljenje o cjelishodnosti daljeg postojanja usvojenja.

(1) Nepotpuno usvojenje može prestati i na osnovu predloga usvojioca ili usvojenika, kao i na
osnovu njihovog sporazumnog predloga.
(2) U slučajevima iz prethodnog stava organ starateljstva donosi rješenje o prestanku usvojenja
ako ocijeni da je to u interesu usvojenika.

(1) Protiv rješenja organa starateljstva o prestanku usvojenja može se izjaviti žalba u roku od 30
dana od dana dostavljanja rješenja.
(2) Pravosnažno rješenje o prestanku usvojenja organ starateljstva dužan je da dostavi nadležnom
matičaru u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

Potpuno usvojenje ne može se raskinuti.
PETI DIO
STARATELjSTVO
1. Poslovi starateljstva

Poslove starateljstva vrši organ starateljstva iz člana 15. ovog zakona.

Organ starateljstva iz prethodnog člana poslove starateljstva vrši preko postavljenog staraoca ili
neposredno.

(1) Organ starateljstva preduzima potrebne mjere da se na najbolji način ostvari svrha starateljstva.
(2) Organ starateljstva u pripremanju, donošenju i sprovođenju svojih rješenja odnosno pojedinih
mjera, koristi sve oblike socijalne zaštite, metode socijalnog i drugog stru čnog rada, kao i usluge
socijalnih, zdravstvenih, obrazovno vaspitnih i drugih organizacija.
derbeste.de
(3) Organ starateljstva može osnovati stručno tijelo sastavljeno od odgovarajućih str učnjaka
(ljekara, ledagoga, pravnika, psihologa, socilajnog radnika i drugih), sa zadatkom da razmatra
stručna pitanja i daje organu starateljstva predloge za preduzimanje pojedinih mjera starateljstva.

(1) Organ starateljstva pruža posebnu društvenu zaštitu i licima koja se nalaze pod roditeljskim
staranjem, pod uslovima i na način određenim ovim zakonom i drugim propisima.
(2) Organ starateljstva stara se o primjeni vaspitne i druge mjere izrečene od sudova i drugih
nadležnih organa, radi vaspitanja i obrazovanja maloljetnika i drugih lica na koje se ove mjere

odnose i vrši druge poslove koji su mu stavljeni u nadležnost posebnim zakonom ili propisima
donesenim na osnovu zakona.
2. Staralac

(1) Licu pod starateljstvom organ starateljstva postavlja staraoca, ukoliko ne odluči da dužnost
staraoca vrši neposredno.
(2) Za staraoca se postavlja lice koje ima lična svojstva i sposobnost za vršenje dužnosti staraoca,
a koje prethodno da pristanak da bude staralac.
(3) Pri postavljanju staraoca, organ starateljstva uzeće u obzir i želje štićenika ako je ovaj u stanju
da ih izrazi, kao i želje bliskih srodnika štićenika.

Isto lice može se postaviti za staraoca i za više štićenika ako to nije u suprotnosti sa interesima
pojedinih štićenika i ako na to pristane.

Licu pod starateljstvom koje je smješteno u obrazovno vaspitnu, socijalnu, zdravstvenu ili drugu
organizaciju udruženog rada, organ starateljstva postavlja staraoca za vršenje onih poslova
starateljstva koje ta organizacija ne vrši u okviru svoje redovne djelatnosti.

(1) Organ starateljstva može rješenjem ograničiti ovlašćenje staraoca i odlučiti da pojedine
poslove staraoca vrši neposredno.
(2) Ako organ starateljstva vrši dužnost staraoca u smislu prethodnog stava, može da pojedine
poslove povjeri stručnim licima da ih vrše u njegovo ime i pod njegovim nadzorom.

Za staraoca ne može se postaviti lice:
kome je oduzeto roditeljsko pravo,
kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost,
čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika, odnosno koje ne pruža dovoljno jemstva da
će štićenika vaslitati i odgajati tako da bude koristan član društvene zajednice,
od koga se, s obzirom na njegovo ranije i sadašnje vladanje, lična svojstva i odnose sa
štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnost staraoca.

(1) Organ starateljstva, rješenjem kojim postavlja staraoca, određuje njegove dužnosti i obim
njegovih ovlašćenja.
(2) Organ starateljstva, prije donošenja rješenja iz prethodnog stava, upoznaje staraoca sa
značajem starateljstva. njegovim pravima i dužnostima i sa drugim važnijim podacima potrebnim
za vršenje dužnosti staraoca.

(1) O stavljanju pod starateljstvo i o prestanku starateljstva organ starateljstva obavještava
nadležnog matičara u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja.
(2) Ako lice stavljeno pod starateljstvo ima nepokretnu imovinu, organ starateljstva obavještava i
nadležni osnovni sud radi upisa staratelja u zemljišnu knjigu.

Staralac je dužan da se savjesno stara o ličnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika i
upravljanju njegovom imovinom.

(1) Ako štićenik ima imovinu, organ starateljstva preduzima mjere da se ta imovina popiše,
procijeni i preda staraocu na upravljanje.
(2) Popisu imovine, pored članova komisije koju obrazuje organ starateljstva, prisustvuju staralac,
štićenik ako je u stanju da shvati o čemu se radi, i držalac imovine štićenika.

(1) Organ starateljstva, nakon što je pokrenut postupak da neko lice stavi pod starateljstvo, može
popisati i procijeniti njegovu imovinu i preduzeti druge mjere za osiguranje te imovine i prije
donošenja rješenja o stavljanju toga lica pod starateljstvo.
(2) U slučaju neposredne opasnosti po interes štićenika u pogledu njegove nepokretne imovine,
organ starateljstva može i prije popisa i procjene imovine zatražiti od suda zabilješku u zemljišnoj
knjizi o pokretanju postupka za stavljanje tog lica pod starateljstvo.

(1) Staralac je dužan da uz pomoć organa stararateljstva preduzme sve potrebne mjere da se
pribave sredstva neophodna za sprovođenje mjera koje je u interesu štićenika odredio organ
starateljstva.
(2) Pri pribavljanju sredstava za ostvarivanje pojedinih mjera koje se preduzimaju u interesu
štićenika, staralac je dužan da koristi izvore prihoda redosljedom navedenim u članu 227. ovog
zakona.

Stralac ne može bez prethodnog odobrenja organa starateljstva preduzimati poslove koji prelaze
okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom.

(1) Staralac može samo sa odobrenjem opgana starateljstva, u pogledu raspolaganja i upravljanja
imovinom i pravima štićenika, preduzimati sljedeće poslove:
otuđiti ili opteretiti nepokretnu imovinu štićenika,
.otuđiti iz imovine štićenika pokretne stvari veće i posebne lične vrijednosti, ili raspolagati
imovinskim pravima veće vrijednosti,
odreći se nasljedstva ili legata, ili odbiti poklon,
preduzimati druge mjere određene zakonom.
(2) Organ starateljetva, u postupku davanja odobrenja staraocu u pogledu raspolaganja i
upravljanja imovinom, odnosno pravima štićenika, određuje namjenu pribavljenih sredstava i
nadzire njihovu upotrebu.

(1) Staralac zastupa štićenika.
(2) Organ starateljstva zastupa štićenika ako dužnost staraoca taj organ vrši neposredno ili ako je
ograničio ovlašćenje staraoca i odlučio da štićenika sam zastupa.

(1) Staralac samostalno, u ime štićenika i za njegov račun, vrši poslove koji spadaju u redovno
poslovanje i upravljanje imovinom.
(2) Pri preduzimanju svakog važnijeg posla staralac će se, kada je to moguće, posavjetovati sa
štićenikom, ako je ovaj u stanju da razumije o čemu se radi.

(1) Staralac može da zaključi pravni posao sa štićenikom samo ako organ starateljstva nađe da to
zahtijevaju interesi štićenika i ako to prethodno odobri.
(2) Staralac ne može da obavezuje štićenica kao jemca.

(1) Staralac je dužan da podnese organu starateljstva izvještaj i položi račun o svom radu svake
godine, kao i kad to zatraži organ starateljstva. U slučaju neposrednog starateljstva, izvještaj je
dužan da podnese radnik organa starateljstva ili drugo lice koje u ime organa starateljstva vrši
poslove starateljstva. Izvještaj se podnosi pismeno ili usmeno na zapisnik.
(2) Iz izvještaja se mora vidjeti kako se staralac ili drugo stručno lice koje vrši poslove starateljstva
stara o ličnosti štićenika, a naročito o njegovom zdravlju, vaspitanju i obrazovanju, kao i o svemu
drugom što je od značaja za ličnost štićenika.
(3) Izvještaj mora sadržavati i podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom i o
svim štićenikovim prihodima i rashodima u protekloj godini i konačnom stanju štićenikove
imovine.
(4) Organ starateljstva dužan je da savjesno razmotri izvještaj staraoca i da po potrebi preduzme
odgovarajuće mjere da se zaštite interesi štićenika.
(5) Pored kontrole rada staraoca prihvatanjem izvještaja o njegovom radu, organ starateljstva
dužan je i da povremeno, ličnim uvidom, kontroliše kako staralac vrši svoje dužnosti prema
štićeniku.

(1) Staralac vrši svoju dužnost, po pravilu, bez nagrade.
(2) Organ starateljstva može odrediti staraocu nagradu ako se posebno zalagao i istakao u vršenju
dužnosti.
(3) Staralac ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih u vršenju svojih dužnosti.
(4) Visinu naknade troškova staraocu utvrđuje organ starateljstva.
(5) Nagradu i naknadu troškova odobrava organ starateljstva iz prihoda štićenika, a ukoliko bi ta
isplata išla na štetu izdržavanja štićenika, ti troškovi padaju na teret sredstava opštine.

(1) Staralac odgovara štićeniku za štetu koju je skrivio u obavljanju dužnosti staraoca.
(2) Organ starateljstva utvrđuje iznos štete i poziva staraoca da u određenom roku štetu naknadi.
Ukoliko staralac ne naknadi utvrđenu štetu u određenom roku, organ starateljstva neposredno
naknađuje štetu štićeniku.
(3) Organ starateljstva može kod nadležnog suda zahtijevati od staraoca naknadu isplaćenog
iznosa iz prethodnog stava, ako je tu štetu staralac počinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.
(4) Radi obezbjeđenja prava štićenika, koja su povrijeđena nepravilnim radom staraoca, organ
starateljstva dužan je prema staraocu preduzeti i druge mjere predviđene zakonom.

Ako staralac umre ili samovoljno prestane da vrši dužnost staraoca, ili ako nastanu takve
okolnosti koje sprečavaju staraoca da vrši svoju dužnost, organ starateljstva dužan je da bez
odlaganja preduzme mjere za zaštitu interesa štićenika do postavljanja novog staraoca.

(1) Organ starateljstva razriješiće staraoca od dužnosti ako utvrdi da je u vršenju dužnosti
staraoca nemaran, da zloupotrebljava svoja ovlašćenja, da se njegovim radom ugrožavaju interesi
štićenika, ili ako smatra. da bi za štićenika bilo korisnije da mu se postavi drugi staralac.
(2) Organ starateljstva razrješiće staraoca od dužnosti kad ovaj sam to zatraži, a najkasnije u roku
od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Organ starateljstva mora istovremeno preduzeti sve
potrebne mjere za zaštitu interesa štićenika.
(3) Staralac kome je prestala dužnost staraoca dužan je da podnese izvještaj i položi račun o svom
radu opgany starateljstva.

(1) U slučaju trajnog prestanka starateljstva, organ starateljstva poziva staraoca da u određenom
roku podnese izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine, i da preda svu imovinu na
upravljanje štićeniku odnoono roditelju ili usvojiocu.
(2) Predaja imovine se vrši u prisustvu staraoca, štićenika odnosno roditelja ili usvojioca i
predstavnika organa starateljstva,
3. Starateljstvo nad maloljetnim licima

Pod starateljstvo staviće se maloljetno lice:
čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duže od jedne godine,
čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko pravo,
čijim roditeljima je oduzeta poslovna sposobnost, odnosno koji još nisu stekli poslovnu
sposobnost ili im je poslovna sposobnost ograničena,
čiji su roditelji kroz duže vrijeme zanemarili čuvanje i vaspitanje djece,
čiji su roditelji odsutni i nisu u mogućnosti da se redovno staraju o svome djetetu, a nisu ga
povjerili na čuvanje i vaspitanje licu za koje je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za
staraoca.

Staralac maloljetnog štićenika dužan je da se kao roditelj stara o njegovoj ličnosti, a naročito o
zdravlju, vaspitanju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalan život i rad.

(1) Staralac je ovlašćen da u ime i za račun štićenika zaključuje pravne poslove. Za one pravne
poslove koje staralac, u smislu ovog zakona, ne može sam zaključivati, potrebno je odobrenje
organa starateljstva.
(2) Maloljetni štićenik koji je navršio 15 godina života može sam, bez odobrenja staraoca,
zasnovati radni odnos i raspolagati ličnim dohotkom, pri čemu je dužan doprinositi za svoje
izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje.

Staralac može samo sa odobrenjem organa starateljstva:
smjestiti maloljetnika u organizaciju udruženog rada vaspitno obrazovne djelatnosti i predati ga
nekom licu na čuvanje i vaspitanje,
prekinuti školovanje maloljetnika ili promijeniti vrstu škole,
odlučiti o izboru, vršenju ili promjeni zanimanja maloljetnika.
preduzimati i druge mjere u pogledu ličnosti maloljetnika određene zakonom.

(1) Organ starateljstva može maloljetnog štićenika povjeriti drugom licu na čuvanje i vaspitanje,
ako nađe da za to postoje opravdani razlozi.
(2) Smještaj maloljetnog štićenika na čuvanje i vaspitanje kod drugog lica treba da odgovara,
ukoliko je moguće, načinu i uslovpma čuvanja i vaspitanja maloljetnika pod roditeljskim
staranjem.

(1) Organizacija udruženog rada vaspitno obrazovne djelatnosti ili organizacija udruženog rada u
oblasti zdravstva u kojoj je privremeno smješten maloljetnk štićenik, a posebno lice kome je
maloljetnik povjeren na čuvanje i vaspitanje, dužni su obavještavati staraoca i organ starateljstva o
svim važnijim promjenama u pogledu života, zdravlja, vaspitanja i obrazovanja štićenika.
(2) Orgaiizacije udruženog rada i lice iz prethodnot stava ne mogu se osloboditi dužnosti čuvanja
maloljetnog štićenika bez prethodne saglasnosti staraoca odnosno organa starateljstva.

(1) Starateljstvo nad maloljetnim štićenikom prestaje njegovim punoljetstvom, zaključenjem
braka, njegovim usvojenjem ili kada prestane koji od razloga navedenih u članu 198. ovog zakona,
(2) Organ starateljstva će produžiti da pruža odgovarajuće oblike socijalne i druge zaštite licu nad
kojim je prestalo starateljstvo zbog nastupanja punoljetstva ako se ono do tog vremena nije
uspjelo osposobiti za samostalan život i rad.

Ako i po nastupanju punoljetstva, zbog psihofizičkih nedostataka, štićenik nije sposoban da se
brine o svojoj ličnosti, pravima i interesima, staralac, uz odobrenje organa starateljstva ili organ
starateljstva neposredno, pokreće kod nadležnog suda postupak za oduzimanje poslovne
cpocobnosti štićenika, u cilju ponovnog stavljanja pod starateljstvo.

4. Starateljstvo nad licima kojima je oduzeta poslovna sposobnost

(1) Lice kome je pravosnažnom odlukom suda djelimično ili potpuno oduzeta poslovna
cpocobost, organ starateljstva staviće pod starateljsto.
(2) Pravosnažnu odluku o oduzimanju odnosno ograničenju poslovne sposobnosti sud je dužan
da bez odlaganja dostavi nadležnom organu starateljstva, koji će u roku od 30 dana od dana
prijema odluke, lice kome je oduzeta poslovna sposobnost staviti pod starateljstvo.

Staralac lica kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost dužan je naročito da se stara o
njegovoj ličnosti, vodeći računa o uzrocima zbog kojih mu je oduzeta odnosno ograničena
poslovna sposobnost, i nastojati da se ti uzroci otklone i to lice osposobi za samostalan rad.

(1) Staralac lica kome ie potpuno oduzeta poslovna sposobnost, u dužnostima i pravima
izjednačen je sa staraocem maloljetnog lica koje nije navršilo 15 godina života.
(2) Staralac lica kome je djelimično oduzeta poslovna sposobnost ima dužnosti i prava staraoca
maloljetnog lica koje je navršilo 15 godina života, ali organ starateljstva može, kad je to lotrebno,
odrediti poslove koje lice sa djelimično oduzetom poslovnom sposobnošću može preduzimati
samostalno.

(1) Sud kod koga je pokrenut postupak da se nekom licu oduzme ili ograniči poslovna
sposobnost dužan je da odmah izvijestiti o tome organ starateljstva koji će, ako je potrebno,
tome licu postaviti privremenog staraoca.
(2) U slučaju iz prethodnog stava primjenjuju se odredbe o starateljstvu nad maloljetnicima koji su
navršili 15 godina života, ali organ starateljstva može, ako je potrebno, proširiti na njega odredbe o
starateljstvu nad maloljetnicima koji nisu navršili 15 godina života.
(3) Dužnost privremenog staraoca prestaje kad se postavi stalni staralac ili kad odluka suda kojom
se utvrđuje da nema mjesta oduzimanju odsno ograničenju poslovne sposobnosti postane
praosnažna.

(1) Starateljstvo nad licima kojima je oduzeta odnosno ograničena poslovna sposobnost prestaje
kada im se odlukom suda donesenom u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost.
(2) Pravosnažnu odluku o vraćanju poslovne sposobnosti sud odmah dostavlja organu
starateljstva.
5. Staraoci za posebne slučajeve

(1) Organ starateljstva postaviće staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova
odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine
kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao kao i drugim slučajevima kada je to potrebno
radi zaštite prava i interesa određenog lica.
(2) Licima iz prethodnog stava može, pod uslovima određenim zakonom, postaviti staraoca i
organ pred kojim se vodi postupak. Ovaj organ dužan je da o tome bez odlaganja obavijesti
nadležni organ starateljstva.
(3) Organ starateljstva ima prema staraocu postavljenom u smislu prethodnog stava sva
ovlašćenja kao i prema staraocu koga je sam postavio.

(1) Poseban staralac postaviće se licu nad kojim roditelji ili usvojioci vrše roditeljska prava, za
vođenje spora između njega i njegovih roditelja ili usvojioca, za zaključenje pojedinih pravnih
poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti.
(2) Licu pod starateljstvom postaviće se poseban staralac za vođenje spora između njega i
staraoca, za zaključenje pravnih poslova, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u
suprotnosti.
(3) Kad među maloljetiicima nad kojima isto lice vrši roditeljsko pravo ili među licima koja imaju
istog staraoca treba da se vodi spor ili zaključi pravni posao u kome su interesi maloljetnika
odnosno štićenika u suprotnosti, postaviće se svakom od njih poseban staralac za vođenje spora
odnosno zaključenja posla.
(4) Kada roditelji, usvojioci, staraoci ili pojedini organi odnosno organizacije u vršenju svojih
poslova saznaju za slučajeve iz st. 1. do 3. ovor člana, dužni su da o tome obavijeste nadležni
organ starateljstva.

Ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, organ starateljstva u slučajevima
predviđenim ovim zakonom preduzeće potrebne mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa stranog
državljanina, dok organ države čiji je on državljanin ne donese potrebnu odluku i ne preduzme
određene mjere.

(1) Na zahtjev lica koje zbog bolesti, starosti ili iz drugih opravdanih razloga nije sposobno da se
samo stara o sebi, svojim pravima i interesima, organ starateljstva može postaviti staraoca za
pojedine poslove ili za određenu vrstu poslova.
(2) Na zahtjev lica iz prethodnog stava organ starateljstva će staraoca razriješiti dužnosti.

Pri postavljanju staraoca za posebne slučajeve, organ starateljstva odrediće obim dužnosti i prava
staraoca, imajući u vidu okolnosti svakog pojedinog slučaja.
6. Nadležnost i postupak

(1) Mjesna nadležnost organa starateljstva određuje se prema prebivalištu, a ako se ovo ne može
utvrditi, prema boravištu lica koje treba staviti pod starateljstvo.
(2) Prebivalište odnosno boravište određuje se prema vremenu kada su se stekli uslovi za
stavljanje određenog lica pod starateljstvo.

(1) Ako se promijeni prebivalište štićenika mijenja se i nadležnost organa starateljstva.
(2) Novi nadležni organ starateljstva odlučiće da li će se mijenjati mjere koje je odredio ranije
organ starateljstva.
(3) U slučaju sukoba nadležnosti u vezi sa promjenom prebivališta štićenika, organ starateljstva
nadležan za štićenika do pokretanja postupka o sukobu nadležnosti, dužan je i dalje da se u
svemu stara o štićeniku do donošenja pravosnažnog rješenja u tom postupku.

Ne mijenja se nadležnost organa starateljstva za vrijeme dok se štićenik nalazi pri vremeno van
područja tog organa, zbog školovanja, profesionalne rehabilitacije, socijalne ili zdravstvene zaštite
ili iz sličnih razloga.

(1) Postupak za stavljanje pod starateljstvo i prestanak starateljstva pokreće se i vodi po službenoj
dužnosti.
(2) Postupak iz prethodnog stava je hitan.

Postupak za stavljanje nekog lica pod starateljstvo ili da se na njega primijeni neki drugi oblik
zaštite koju pruža organ starateljstva, pokreće organ starateljstva na osnovu neposrednog
saznanja ili povodom obavijesti koju mu dostave:
matičar, organi uprave i drugi državni organi kada u vršenju svojih dužnosti saznaju za takav
slučaj,
bračii drug i ostali srodnici, članovi domaćinstva i druga lica koja imaju uvid u životne prilike
takvog lica,
organi mjesne zajednice, društvene i društveno političke organizacije, samoupravne interesne
zajednice, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice.

(1) Kad organ starateljstva sazna da neko lice treba staviti pod starateljstvo, preduzeće odmah
potrebne mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa tog lica, te pokrenuti postupak za njegovo
stavljanje pod starateljstvo.
(2) Organ starateljstva, u slučaju iz prethodnog stava, dužan je da, prema potrebi, odredi
odgovarajuće privremene mjere koje smatra neophodnim.
(3) Prilikom odlučivanja o obliku zaštite koji će se primijeniti na štićenika, organ starateljstva će se
rukovoditi prvenstveno interesima štićenika i materijalnim mogućnostima koje mu stoje na
raspolaganju, primjenjujući pri tom odgovarajuće metode socijalnog i drugog stručnot rada.

Kod određivanja mjera, u smislu prethodnog člana, organ starateljstva dužan je da pribavi
mišljenje odgovarajućih organizacija odnosno stručnjaka i da, u cilju što potpunije zaštite ličnosti,
prava i interesa štićenika i njegove porodice, sarađuje sa odgovarajućim organizacijama i
organima.

(1) Ako lice pod starateljstvom ima nepokretnu imovinu na području drugog organa starateljstva,
nadležni organ starateljstva može tu imovinu povjeriti na staranje organu starateljstva na čijem se
području nalazi ta imovina.
(2) Odobrenje za raspolaganje imovinom daje organ starateljstva nadležan za cjelokupno staranje
o štićeniku.

(1) Organ starateljstva postupa po odredbama Zakona o opštem upravnom postupku kad
odlučuje o stavljanju nekog lica pod starateljstvo, kad postavlja ili razrješava od dužnosti staraoca,
kad odlučuje o obimu ovlašćenja staraoca i o pravima i pravnim interesima štićenika.
(2) Organ starateljstva može mijenjati svoja ranije donesena rješenja kad to zahtijevaju interesi
štićenika, ako se time ne vrijeđaju prava trećih lica.

Štićenik koji je u stanju da to učini, njegovi srodnici, pravosudni organi, mjesne zajednice,
zainteresovane organizacije udruženog rada, društvene i društveno političke organizacije i druge
samoupravne organizacije i zajednice, kao i svaki građanin, mogu podnijeti prigovor na rad
staraoca i organa starateljstva.

(1) Prigovor u smislu prethodnog člana mogu se podnijeti:
nadležnom organu starateljstva na rad staraoca,

organu nadležnom za rješavanje u drugom stepenu u upravnim stvarima starateljstva na rad
organa starateljstva.
(2) Organ starateljstva ispituje prigovore koji su mu podneseni i, ako nađe da su osnovani,
određuje mjere koje će se preduzimati.
(3) Ako drugostepeni organ nađe da je prigovor osnovan, daje uputstva organu starateljstva kako
da postupi. Organ starateljstva, po primljenom uputstvu, odlučuje koje će mjere preduzeti i o
tome obavještava drugostepeni organ.

Izdaci za sprovođenje određenih mjera koje se preduzimaju u interesu štićenika, podmiruju se:
iz prihoda štićenika,
iz sredstava dobijenih od lica koja su obavezna da daju za izdržavanje štićenika,
iz ostale imovine štićenika,
iz sredstava dobijenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite,
iz drugih izvora.

(1) Organ starateljstva dužan je da vodi evidenciju o licima stavljenim pod starateljstvo,
preduzetim mjerama starateljstva i o imovini štićenika.
(2) Uputstvo o vođenju evidencije i dokumentacije iz prethodnog stava propisuje predsjednik
Republičkog komiteta za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu.

ŠESTI DIO
IZDRŽAVANjE

(1) Međusobno izdržavanje članova porodice drugih srodnika je njihova dužnost i pravo.
(2) U slučajevima u kojima se međusobno izdržavanje članova porodice ili drugih srodnika može
ostvariti u cijelosti ili djelimično, društvena zajednica pruža, pod uslovima određenim zakonom,
neobezbijeđenim članovima porodice sredstva neophodna za izdržavanje.
(3) Odricanje od prava na izdržavanje nema pravnog učinka.

(1) Međusobnim izdržavanjem članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim
mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.
(2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze
moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
1. Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika

(1) Ako se djeca nalaze na redovnom školovanju, roditelji su dužni da im prema svojim
mogućnostima obezbijede izdržavanje i nakon punoljetnosti, a najdalje do navršene 26. godine
života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga.
(2) Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a
nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni da ga
izdržavaju dok ta nesposobnost traje.

(1) Dijete koje je navršilo 15 godina života i radom ostvaruje prihode, dužšo je da doprinosi, pod
uslovima iz ovog zakona, i za izdržavanje članova porodice u kojoj živi.
(2) Maloljetno dijete koje ima imovinu i prihode od te imovine dužno je, pod uslovima iz člana
234. ovog zakona, da doprinosi za svoje izdržavanje, kao i za izdržavanje članova porodice u
kojoj živi.

Roditelj kome je oduzeto roditeljsko pravo ne oslobađa se od dužnosti izdržavanja svoje
maloljetne djece.

Djeca su dužna da izdržavaju svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno
sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine.

(1) Očuh i maćeha dužni su da izdržavaju svoje maloljetne pastorke, ako ovi nemaju srodnika koji
su ih po odredbama ovog zakona dužni da izdržavaju.
(2) Obaveza očuha i maćehe da izdržavaju svoje maloljetne pastorke ostaje i nakon smrti roditelja
djeteta, ako je u času smrti postojala porodična zajednica između očuha i maćehe i pastoraka.
(3) Ako je brak između roditelja i očuha odnosno maćehe djeteta poništen ili razveden ili je
utvrđeno da brak ne postoji, obaveza izdržavanja očuha odnosno maćehe prema pastorcima
prestaje.

(1) Pastorak je dužan da, pod uslovima iz člana 234. ovog zakona, izdržava očuha odnosno
maćehu, ako su ovi njega duže vremena izdržavali i brinuli se o njemu.
(2) Ako očuh odnosno maćeha imaju i svoju djecu, dužnost izdržavanja je zajednička za djecu i
lastorke.

Obaveza izdržavanja postoji i između ostalih krvnih srodnika u pravoj liniji, kao i između rođene
braće i sestara kao i braće i sestara po ocu odnosno majci u, odnosu. na maloljetna lica, a u
odnosu na punoljetna lica samo pod uslovima iz člana 231. stav 2. ovog zakona.

(1) Pravo na izdržavanje ostvaruje se onim redom kojim su davaoci izdržavanja pozvani na
nasljeđivanje.
(2) Ako obaveza izdržavanja pada na više lica zajedno, ona se dijeli među njima prema njihovim
mogućnostima.
2. Izdržavanje bračnog druga

Bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a
nesposoban je za rad idi se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga
srazmjerno njegovim mogućnostima.

(1) Ako je u toku parnica za razvod ili za poništenje braka, zahtjev za izdržavanje bračnog druga
može se postaviti najkasnije do zaključenja glavne rasprave.
(2) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, bračni drug može posebnom tužbom, u roku od tri
rodine nakon prestanka braka, tražiti izdržavanje samo ako su uslovi za izdržavanje, koji su
predviđeni u članu 239. ovog zakona, postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave i bez
prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavanje.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni drug koji se bez ozbiljnog
povoda od strane drugog bračnog druga grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici, ili ako
bi njegov zahtjev predstavljao očitu nepravdu za drugog bračnog druga.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje postavljen u parnici za poništenje braka ili nakon što je
brak poništen, ako bi obaveza za izdržavanje predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog
druga.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni drugovi, kroz duži period odvojenog života,
potpuno samostalno obezbjeđivali sredstva za vlastito izdržavanje, ili ako se iz okolnosti slučaja
utvrdi da bračni drug koji zahtijeva izdržavanje, prestankom braka koji je trajao kraće vrijeme, nije
dovoden u teži materijalni položaj od onog u kome se nalazio prilikom stupanja u brak.

(1) Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog druga traje određeno vrijeme, naročito u
slučajevima kada je brak trajao kraće vrijeme ili kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u
dogledno vrijeme na drugi način obezbijedi sredstva za život.
(2) U opravdanim slučajevima sud može obavezu plaćanja izdržavanja produžiti.
(3) Tužba za produženje davanja izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je
izdržavanje određeno.

Pravo na izdržavanje prestaje ako razvedeni bračni drug ili bračni drug iz poništenog braka, koji
to pravo koristi, zaključi novi brak ili ako sud utvrdi da je postao nedostojan tog prava.
3. Izdržavanje lica iz vanbračne zajednice

(1) Ako je prestala vanbračna zajednica koja je trajala duže vremena, lice koje iz te zajednice
ispunjava uslove iz člana 239. ovog zakona, ima pravo na izdržavanje od drugog lica.
(2) Tužba za izdržavanje iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od tri godine od prestanka
vanbračne zajednice.

Sud može odbiti zahtjev ako izdržavanje traži lice koje se bez ozbiljnog povoda od strane drugog
lica grubo ili nedolično ponašalo u vanbračnoj zajednici, ili ako bi njegov zahtjev predstavljao
očitu nepravdu za drugo lice.

(1) Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja lica traje određeno vrijeme, naročito u slučaju kada
je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme na drugi način obezbijedi sredstva za
život.
(2) U opravdanim slučajevima sud može obavezu izdržavanja produžiti.
(3) Tužba za produženje izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je
izdržavanje određeno.

Pravo na izdržavanje prestaje ako lice koje to pravo koristi, stupi u brak ili je postalo nedostojno
tog prava.

Vanbračni otac dužan je da, srazmjerno svojim mogućnostima, izdržava majku svoga vanbračnog
djeteta za vrijeme od tri mjeseca prije porođaja i jednu godinu nakon porođaja, ako majka nema
dovoljno sredstava za život.
4. Određivanje izdržavanja

(1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno
stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolniosti od
kojih zavisi ocjena njegovih potreba.
(2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo
školovanje.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti obzir sva
njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i
zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.

U sporu roditelja o izdržavanju djeteta sud će, roditelju kome je dijete povjereno na zaštitu i
vaspitanje, posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta, rad i brigu tog roditelja koju ulaže
u vaspitanje i podizanje djeteta.

Kad sud utvrdi da roditelji ni zajednički nisu u mogućnosti da podmiruju potrebe izdržavanja
djeteta, obavijestiće o tome organ starateljstva radi obezbjeđenja sredstava za izdržavanje djeteta.

(1) Organ starateljstva može u ime maloljetnog djeteta pokrenuti spor o izdržavanju, odnosno za
povećanje izdržavanja, kad roditelj kod koga se dijete nalazi na zaštiti i vaspitanju bez opravdanih
razloga ne koristi to pravo.
(2) Ako roditelj ne traži izvršenje dosuđenog izdržavanja, organ starateljstva je ovlašćen da u ime
maloljetnog lica podnese sudu predlog za izvršenje.

(1) Organ starateljstva će nastojati da se roditelji sporazumiju o izdržavanju djeteta, odnosno o
povišenju doprinosa za izdržavanje djeteta kada to zahtijevaju povećane potrebe djeteta ili to
omogućavaju bolje materijalne prilike roditelja.
(2) Sporazum iz prethodnog stava ima snagu izvršne isprave.
(3) Organ starateljstva vodi evidenciju o izdržavanju djece i roditelja, prema uputstvu koje
propisuje predsjednik Republičkog komiteta za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu.

Organ starateljstva može, u svojstvu punomoćnika, uz prethodnu saglasnost starih i samohranih
lica, da u njihovo ime pokrene i vodi parnicu za ostvarivanje prava na izdržavanje prema
srodnicima koji su po odredbama ovog zakona dužni da ih izdržavaju.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili
ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih
mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije ili stalne
novčane rente.
(2) Postupak izvršenja radi naplate izdržavanja iz prethodnog stava pokreće sud po službenoj
dužnosti.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a koje nije u radnom odnosu ni korisnik penzije, a niti
ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih
mjesečnih iznosa izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajamčenog
ličnog dohotka u Republici.
(2) Izuzetno, ako je iznos izdržavanja u slučaju iz prethodnog stava veći od zajamčenog ličnog
dohotka, sud ga određuje u novčanom iznosu.

Procenat iz čl. 256a. i 256b. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a
procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%.

(1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom
pravosnažnom ppesudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija
presuda.
(2) Prava i obaveze utvrđeni izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.

Organ, organizacija ili zajednica odnosno lice koje je imalo troškove radi izdržavanja nekog lica,
može tužbom tražiti naknadu tih troškova od lica koje ga je po ovom zakonu dužno da izdržava,
ako su učinjeni troškovi bili opravdani.
5. Postupak u sporovima za izdržavanje

(1) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece
na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji
udruženog rada.
(2) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje
očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta.

(1) U sporovima o izdržavašu maloljetne djece ili punoljetne djece nad kojom je produženo
roditeljsko pravo, sud može i po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi davanja
izdržavanja.
(2) U ostalim sporovima o izdržavanju sud će odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja
samo na predlog lica koje traži izdržavanje.
(3) Privremene mjere odrediće se ako se učini vjerovatnim da postoje činjenice od kojih zavisi
pravo na izdržavanje, a u sporovima za utvrđivanje očinstva i ako se učini vjerovatnim da je
tuženi otac djeteta.

(1) Ako se u parnici odlučuje o izdržavanju maloljetne djece ili punoljetne djece iz člana 231. ovog
zakona, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece, sa ovlašćenjima iz
člana 76. ovog zakona.
(2) Sud koji odlučuje u parnici o izdržavanju obavijestiće organ starateljstva o postupku i pozivati
ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u postupku.

Organ starateljstva dužan je da na zahtjev suda pribavi sve podatke od značaja za donošenje
odluke o izdržavanju.
SEDMI DIO
IMOVINSKI ODNOSI
1. Imovina bračnih drugova

Imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička.

(1) Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajedkice, kao i prihodi iz te
imovine, čine zajedničku imovinu.
(3) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći
radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko
drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može
zaključiti da je poklonodavac želio učiiiti poklon samo jednom od bračnih drugova.
(4) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračnn drug stekne, po nekom drugom
zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

(1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolatati niti
ga, opteretiti pravnim poslom među živima.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih drugova

Bračni drugovi mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj
imovini ili jednom dijelu imovine. ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom. drugu
pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni drug isplati drugom novčanu
vrijednost njegovog dijela.

(1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj
imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.
(2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema
njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom
dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u
domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu
rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
(3) Na visinu udjela bračnog druga u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj
zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni drug uvećao nakon raskida bračne
zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog druga u daljnjem sticanju.
(4) Bračni drug koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju
posebne imovine drugog bračnog druta (npr. unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično),
može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni drug da odgovarajuću naknadu u novcu.
(5) Bračni drug čiji je udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine
znatno niži od udjela drugog bračnog druga, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može
tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obveže drugog bračnog druga da mu
naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na
dan donošenja presude.

(1) Prilikom diobe zajedničke imovine, na zahtjev bračnog druga, u njegov će se dio prvenstveno
unijeti oni predmeti iz zajedničke imovine koji služe za obavljanje njegovog zanimanja.
(2) Iz zajedničke imovine izdvojiće se i predati bračnom drugu, pored njegovog dijela, i one stvari
stečene radom u toku bračne zajednice koje služe isključivo njegovoj ličnoj upotrebi.
(3) Ako je vrijednost stvari iz st. 1. i 2. ovog člana nesrazmjerno velika u odnosu na vrijednost
cjelokupne zajedničke imovine, izvršiće se dioba i tih stvari, osim ako bračni drug koji bi ove
stvari trebao da dobije ne naknadi drugom bračnom drugu odgovarajuću vrijednost ili ne ustupi
drugom bračnom drugu, po njegovom pristanku, druge stvari.

(1) Bračnom drugu kome se povjeravaju zajednička djeca na zaštitu i vaspitanje daju se, pored
njegovog dijela, i stvari koje služe samo djeci ili su namijenjene samo njihovoj neposrednoj
upotrebi.
(2) Kod diobe zajedničke imovine bračnom drugu kome su povjerena zajednička djeca na zaštitu i
vaspitanje dodjeljuju se one stvari za koje je očigledno da je u interesu da budu u posjedu i
vlasništvu bračnog druga kome su djeca povjerena.

(1) Kod diobe zajedničke imovine svakom će se bračnom drugu uračunati u njegov dio
srazmjerna vrijednost onog što se duguje po osnovu zajedničkog sticanja u braku.
(2) Kao dugovanja u smislu prethodnog stava uračunaće se i potraživanja trećih lica koja su
nastala radi povećanja ili održavanja postojeće zajedničke imovine, a ta potraživanja terete samo
jednog bračnog druga prema drugom po osnovu člana 267. stav 3. ovog zakona.
(3) Nenamireni dugovi iz stava 2. ovog člana neće se uzeti u obzir prilikom određivanja udjela u
zajedničkoj imovini.

Ako je u izvršnom postupku određena prodaja stvari iz zajedničke imovine radi namirenja udjela
jednog bračnog druga, taj bračni drug ima pravo preče kupovine tih stvari.
3. Odgovornost bračnih drugova za dugove prema trećim licima

(1) Za obaveze koje je jedan bračni drug imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi bračni
drug.
(2) Za obaveze iz prethodnog stava bračni drug odgovara svojom posebnom imovinom i svojim
dijelom u zajedničkoj imovini.
(2) Tužbu za utvrđenje dijela bračnog druga u zajedničkoj imovini može podići i povjerilac
bračnog druga.

Za obaveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne odnosno
porodične zajednmce, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna
druga, odgovaraju bračni drugovi solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom
imovinom.

Ako je radi namirenja zajedničkih obaveza iz dijela jednog od bračnih drugova u zajedničkoj
imovini ili iz njegove posebne imovine naplaćeno više nego što iznosi njegov dio duga,. taj bračni
drug ima prema drugom bračnom drugu pravo na naknadu tog iznosa iz njegovog dijela odnosno
iz njegove posebne imovine.
4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih drugova

(1) Bračni drugovi zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.
(2) Bračni drugovi se mogu sporazumjeti da se jediom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili
samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
(3) Svaki bračni drug može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja
zajedničkom imovinom.
5. Vraćanje poklona bračnih drugova

(1) U slučaju razvoda ili poništenja braka, pokloni koje su bračni drugovi učinili jedan drugom
prije zaključenja braka ili u toku braka, ne vraćaju se.
(2) Pokloni iz posebne imovine bračnog druga koji su nesrazmjerno velike vrijednosti u odnosu
na vrijednost njegove cjelokupne imovine u vrijeme postavljanja zahtjeva za vraćanje, vraćaju se
poklonodavcu u slučaju razvoda ili poništenja braka. Takav poklon nije dužan da, vrati bračni
drug ako bi to značilo očitu nepravdu za njega ili ako bi ga to dovelo u teške materijalne prilike.

(1) Umjesto poklona koji su otuđeni, vraćaju se novčane vrijednosti ili za njih primljene stvari.
(2) Vrijednost u novcu utvrđuje se, prema izboru poklonodavca, u visini za koju je otuđena
poklonjena stvar ili u vrijednosti koju je imala poklonjena stvar u vrijeme otuđenja.
(3) Ako je poklonjena stvar otuđena ili uništena u zloj namjeri, poklonoprimac je dužan da
poklonodavcu naknadi vrijednost stvari po tržišnoj cijeni u vrijeme kada je stvar trebalo vratiti.
(4) Odredbe iz člana 276. ovog zakona, kao i st. 1. do 3. ovog člana, primjenjuju se i u slučaju
utvrđenja da je postojao osnov za poništenje odnosno razvod braka.

6. Imovinski odnosi lica iz vanbračne zajednice

(1) Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se
njihovom zajedničkom imovinom.
(2) Kod diobe imovine iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke
imovine bračnih drugova.
7. Imovinski odnosi roditelja i djece

(1) Maloljetna djeca mogu imati svoju imovinu koju steknu radom ili je dobiju nasljedstvom,
poklonom ili po nekom drugom zakonskom osnovu.
(2) Imovinom iz prethodnog stava, osim one koju je maloljetnik stekao radom, do njegove
punoljetnosti, u njegovom interesu, upravljaju roditelji maloljetnika.

(1) Prihode iz imovine maloljetnog djeteta roditelji prvenstveno mogu koristiti za njegovo
izdržavanje, liječenje, vaspitanje i obrazovanje.
(2) Roditelji mogu prihode iz prethodnog stava koristiti i za izdržavanje članova porodice, pod
uslovima iz člana 232. stav 2. ovog zakona.

Roditelji mogu samo s odrobrenjem nadležnog organa starateljstva otuđiti ili opteretiti vrijednije
stvari i prava iz imovine svog maloljetnog djeteta radi njegovog izdržavanja, liječenja, vaspitanja i
obrazovanja ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta.
8. Troškovi trudnoće i porođaja vanbračnog djeteta

(1) Troškove izazvane trudnoćom i porođajem vanbračnog djeteta snose otac i majka prema
svojim imovinskim mogućnostima.
(2) U slučaju spora sud će, na zahtjev jednog od roditelja, odrediti udio svakog od njih u snošenju
troškova iz prethodnog stava.
OSMI DIO
PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Odredbe ovog zakona o pravima i dužnostima bračnih drugova, roditelja i djece, usvojilaca i
usvojenika, staralaca i štićenika, davalaca i primalaca izdržavanja, kao i o prestanku tih odnosa,
primjenjivaće se i u slučajevima kad su ti odnosi nastali prije dana stupanja na snagu ovog zakona.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na brak i odnose u braku, odnose roditelja i djece,
usvojenje, starateljstvo i izdržavanje, primjenjuju se u postupku pred sudom odnosno organom
starateljstva u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona, nije donesena
prvostepena odluka.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak
pred prvostepenim sudom, organom starateljstva ili drugim organom dovršava, dalji postupak
nastaviće se po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2) Ako poslije stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz prethodnog
stava, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.
(3) Odredbe ovog zakona o mirenju u sporu za razvod braka neće se primjenjivati ako je
postupak radi pokušaja mirenja sproveden prije stupanja na snagu ovog zakona.

Brak zaključen prije dana stupanja na snagu ovog zakona koji po ranijim propisima ne bi bio
postojeći ili valjan, ne može se poništiti ili utvrditi da ne postoji, ako razlog za utvrđivanje da brak
ne postoji ili za poništenje nije predviđen ovim zakonom.

Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na imovinske odnose bračnih drugova iz brakova
zaključenih prije stupanja na snagu ovog zakona, ako zahtjevi stranaka nisu pravosnažno riješeni
do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Odredbe člana 268. stav 3. o naknadi vrijednosti, odnosno ustupanju druge stvari, i čl. 269. i 270.
ovog zakona, primjenjuju se i na slučajeve u kojima do stupanja na snagu ovog zakona nije
zaključena glavna rasprava pred prvostepenim sudom.

Odredbe člana 278. ovog zakona primjenjuju se i na imovinsko pravne sporove koji nisu
pravosnažno riješeni do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene.

Usvojenje zaključeno po odredbama Osnovnog zakona o usvojenju ("Službani list FNRJ", br.
30/47 i 24/52 i "Službeni list SFRJ", broj 10/65) može se, na zahtjev stranaka, uskladiti sa
odredbama ovog zakona.

Odredbe čl. 60. do 67. ovog zakona primjenjivaće se od 1. januara 1982. godine.

Predsjednik Republičkog komiteta za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu donijeće bliže propise iz
člana 167. stav 2, člana 228. stav 2. i člana 255. stav 3. ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana
stupanja na snagu ovog zakona.

(1) Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe:
1. tač. 7, 8. i 9. člana 1. Zakona o važenju određenih odredaba sazeznih zakona iz oblasti državne
uprave i pravosuđa ("Službeni list SRBiH", br. 37/71, 36/72, 10/73, 39/73 i 26/74),
2. tačka 4. člana 1. Zakona o važenju određenih odredaba saveznih zakona iz oblasti zdravstva i
socijalne politike ("Službeni list SRBiH", br. 37/71 i 37/72),
3. Zakon o imovinskim odnosima bračnih drugova ("Službeni list NRBiH", broj 32/50).
(2) Danom stupanja na snagu ovog zakona neće se primjenjivati odredbe čl. 398. do 412. Zakona
o parničnom postupku ("Službeni list FNRJ", br. 4/57 i 52/61 i "Službeni list SFRJ", br. 12/65,
1/71, 23/72 i 6/74) osim odredaba koje se odnose na ročište za pokušaj mirenja (čl. 402. do 404)
koje će se primjenjivati do 31. decembra 1981. godine.

Ovaj zakon stupa na snagu po isteku šest mjeseci od dana objavljivanja u "Službenom listu
SRBiH".

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Porodičnog zakona
("Službeni list SRBiH", br. 44/1989)

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom listu SRBiH".