Porodični zakon Republike Srpske

Ovim zakonom uređuju se porodi čno pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece,
usvojioca i usvojenika, staraoca i šti ćenika i odnosi izme đu srodnika u brač noj, vanbra čnoj ili
usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom.

(1) Porodica, u smislu ovog zakona, je životna zajednica roditelja i djece i drugih srodnika.
(2) Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti
bračnih supružnika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje,
starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih
srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice.

Republika Srpska obezbjeđuje posebnu zaštitu porodici, majci i djetetu u skladu sa me đunarodno
priznatim ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

(1) Brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca.
(2) Brak se zasniva na slobodnoj odluci muškarca i žene da zaključe brak, na ravnopravnosti bračnih
supružnika, međusobnom poštovanju i uzajamnom pomaganju.

(1) Svako slobodno odlučuje o zaključenju braka, zasnivanju porodice i rađanju djece.
(2) U interesu slobodnog planiranja porodice, zaštite ra đanja, razvoja i podizanja djece Republika
stvara potrebne uslove, organe i kadrove za pružanje savjeta roditeljima o svim značajnim pitanjima
vezanim za njihova roditeljska prava i obaveze.

Roditelji su dužni da se staraju o životu i zdra vlju svoje djece, kao i o njihovom podizanju,
vaspitanju i obrazovanju.

Djeca su dužna da se staraju o svojim roditeljima, da se prema njima odnose s poštovanjem i da ih
pomažu kada je to potrebno.

Prava i dužnosti roditelja i drugih srodnika prema djeci, kao i prava i dužnosti djece prema
roditeljima i srodnicima jednaka su, bez obzira da li su djeca rođena u braku ili van braka.

(1) Obaveza izdržavanja izme đu roditelja i djece i drugih srodnika, kao i bra čnih i vanbrač nih
supružnika, izraz je porodične solidarnosti i u interesu je društvene zajednice.
(2) Izdržavanje se, u pravilu, odre đuje prema potrebama primaoca izdržavanja i mogu ćnostima
davaoca izdržavanja.

Usvojenjem između usvojioca i usvojenika uspostavljaju se odnosi koji postoje izme đu roditelja i
djece, s ciljem da se djetetu koje se usvaja pruže uslovi života kakve imaju djeca koja žive u porodici.

Republika Srpska starateljstvom pruža posebnu za štitu maloljetnoj djeci koja nemaju roditeljskog
staranja i punoljetnim licima koja nisu sposobna ili nisu u mogu ćnosti starati se sami o svojim
pravima i interesima.

(1) Zajednica života žene i muškaraca koja nije pravno ure đena na način propisan ovim zakonom
(vanbračna zajednica) izjednač ena je sa brač nom zajednicom u pogledu prava na me đusobno
izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.
(2) Maloljetne članove porodice i punoljetna lica koja nisu sposobna za samostalno preduzimanje
pravnih radnji u pravnim postupcima kada se radi o zaštiti ili ostvarivanju njihovih prava i interesa
zastupa po službenoj dužnosti organ starateljstva.

(1) Poslove zaštite i pružanja pravne pomoći porodici i njenim članovima na način i po postupku
određenim zakonom obavlja opštinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite, ukoliko
odlukom nadležnog organa lokalne samouprave vršenje ovih poslova nije povjereno nekom
drugom organu ili organizaciji (u daljem tekstu: organ starateljstva).
(2) Porodica i njeni članovi uživaju sudsku zaštitu.
(3) Svi organi, organizacije i fizička lica su dužni bez odlaganja obavijestiti organ starateljstva u
pogledu djetetovih prava, naročito nasilju, zlostavljanju, polnim zloupotrebama i zlostavljanju
djeteta.
DRUGI DIO
BRAK

I - ZAKLjUČENjE BRAKA

1. Uslovi za zaključenje braka

Brak zaključuju dva lica različitog pola saglasnošću slobodno izjavljenih volja pred nadležnim
opštinskim organom uprave.

Ukoliko prilikom zaključenja braka nije bio ispunjen bilo koji od uslova iz prethodnog člana, brak
je ništav.
Pravo na tužbu za poništenje braka pripada svakom licu koje ima pravni interes i organu
starateljstva.
2. Postupak za zaključenje braka

Lica koja namjeravaju da stupe u brak podnose prijavu matičaru u opštini u kojoj žele da zaključe
brak. Uz prijavu se prilažu izvodi iz matične knjige rođenih, a kad je to potrebno i druge isprave.

(1) Matičar će, na osnovu izjava lica koja žele da stupe u brak, po potrebi i na drugi način,
provjeriti da li su ispunjene pretpostavke za zaključenje i punovažnost braka.
(2) Ako utvrdi da nisu ispunjene pretpostavke za zaključenje i punovažnost braka, matičar će
usmeno saopštiti podnosiocima prijave da ne mogu zaključiti brak i o tome sačiniti službenu
zabilješku.

Lica koja su podnijela prijavu za zaključenje braka, ukoliko nisu saglasna sa usmenim saopštenjem
iz stava 2. prethodnog člana, mogu u roku od osam dana od dana saopštenja matičara, uložiti
prigovor nadležnom opštinskom organu uprave. Ovaj organ je dužan odmah odlučiti o prigovoru
i donijeti rješenje.

Dan za zaključenje braka određuje matičar u sporazumu s licima koja žele stupiti u brak.

Matičar će preporu čiti licima koja namjeravaju zaklju čiti brak da se, prije dana odre đenog za
sklapanje braka, uzajamno informišu o stanju zdravlja, te da posjete porodi čno savjetovalište i
upoznaju se o uslovima i pretpostavkama za razvoj skladnih bra čnih i porodi čnih odnosa i
mogućnostima i oblicima planiranja porodice.
(2) Matičar će upoznati buduće supružnike o mogućnosti da svoje imovinske odnose urede bračnim
ugovorom, u skladu sa odredbama člana 271. st. 3. i 4. ovog zakona.

Zaključivanje braka vrši se na sve čan način u za to odre đenoj prostoriji, a može se obaviti i na
nekom drugom mjestu, kada za to postoje opravdani razlozi.

Zaključenju braka prisustvuju budući supružnici, gradonačelnik grada, odnosno načelnik opštine ili
delegirani odbornik, dva svjedoka i matičar.

(1) U naročito opravdanim slučajevima, nadležni opštinski organ uprave može rješenjem dozvoliti
da se brak zaključi uz prisustvo samo jednog od budućih bračnih supružnika i punomoćnika drugog
bračnog supružnika.
(2) U punomoći, koja mora biti ovjerena, moraju biti tačno označeni lični podaci davaoca
punomoći, punomoćnika i lica s kojim davalac punomoći namjer
ava da zaključi brak i datum
izdavanja punomoći.
(3) Punomoć iz stava 2. ovog člana ovjerava se pred sudom ili notarom.
(4) Punomoć iz prethodnog stava važi 90 dana od dana ovjeravanja.

Svjedok pri zaključenju braka može biti svako punoljetno lice koje ima poslovnu sposobnost.

Zaključenje braka počinje izvještajem matičara da su zaključenju braka pristupili budući
supružnici i svjedoci i da su ispunjene pretpostavke za zaključenje braka.

Nakon što gradonačelnik ili načelnik opštine, odnosno delegirani odbornik utvrdi da na izvještaj
matičara nema prigovora, upoznaće buduće supružnike s odredbama ovog zakona o njihovim
pravima i dužnostima, upoznajući ih naročito sa sadržajem odredaba člana 39. do 43. ovog
zakona.

Poslije toga će svakog od budućih supružnika ponaosob upitati da li pristaju da jedan s drugim
zaključe brak.

Izjave budućih supružnika kojim oni pristaju da zaključe brak, matičar će upisati u matičnu knjigu
vjenčanih, u koju se, nakon toga, potpisuju bračni supružnici, gradonačelnik ili načelnik ili
ovlašćeni odbornik, svjedoci i na kraju matičar. Nakon toga gradonačelnik ili načelnik, odnosno
ovlašćeni odbornik proglašava brak zaključenim.

Odmah po zaključenju braka, bračnim supružnicima će se izdati izvod iz matične knjige vjenčanih.
3. Smetnje za zaključenje braka

Brak nije valjan ako nije zaključen u cilju zajednice života bračnih supružnika.

(1) Brak nije valjan ako je na njegovo zaključ enje bra čni supružnik pristao u strahu izazvanom
ozbiljnom prijetnjom.
(2) Brak nije valjan ako je na njegovo zaključ enje bra čni supružnik pristao u zabludi o li čnosti
drugog bračnog supružnika ili o njegovoj bitnoj osobini.
(3) Zabluda o ličnosti bračnog supružnika postoji kad je bračni supružnik mislio da stupa u brak s
jednim licem, a stupio je u brak s drugim.
(4) Zabluda o bitnoj osobini bračnog supružnika postoji kad se radi o osobini odnosno o okolnosti
koja bi drugog bra čnog supružnika odvratila od zaklju čenja braka da je za nju znao, a naro čito u
slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, protivprirodne navike, polne nemo ći, trudnoć e žene s
drugim muškarcem, nečasnog zanimanja i ranije osude zbog krivi čnog djela učinjenog iz nečasni
h
pobuda.

Brak se ne može zaključiti dok drugi brak ne prestane.

Brak ne može zaključiti lice koje zbog duševne bolesti, duševne nerazvijenosti ili iz drugih razloga
nije sposobno za rasuđivanje.

(1) Brak ne mogu zaključiti među sobom: krvni srodnici u pravoj liniji, brat i sestra, brat i sestra
po ocu ili majci, stric i sinovica, ujak i sestričina, tetka i bratić, tetka i sestrić i djeca braće i sestara,
kao ni djeca braće i sestara po ocu ili majci.
(2) Odredba iz prethodnog stava primjenjuje se i na odnose potpunog usvojenja.

U pogledu uslova za valjanost zaključenja braka, vanbračno srodstvo je izjednačeno s bračnim
srodstvom.

(1) Brak ne mogu zaključiti među sobom: svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka i maćeha i
pastorak, bez obzira da li je brak usljed čijeg su zaključenja došli u ovo srodstvo, prestao.
(2) Iz opravdanih razloga sud može u vanparničnom postupku dozvoliti zaključenje braka
srodnicima po tazbini iz prethodnog stava.
(3) Prije donošenja odluke, sud će pribaviti mišljenje organa starateljstva.

(1) Brak ne može zaključiti lice koje nije navršilo 18 godina života.
(2) Iz opravdanih razloga sud može u vanparničnom postupku dozvoliti zaključenje braka
maloljetniku starijem od 16 godina, ako utvrdi da je to lice tjelesno i duševno sposobno za vršenje
prava i dužnosti koje proizlaze iz braka. Predlog za dozvolu zaključenja braka može podnijeti
zainteresovano maloljetno lice.
(3) Prije donošenja odluke sud će pribaviti mišljenje organa starateljstva.
4. Zabrane za zaključenje braka

(1) Brak ne mogu zaključiti usvojenik i usvojilac za vrijeme trajanja nepotpunog usvojenja.
(2) Iz opravdanih razloga sud može, u vanparničnom postupku, licima iz prethodnog stava, na
njihov zahtjev dozvoliti zaključenje braka.
(3) Prije donošenja oduke sud će pribaviti mišljenje organa starateljstva.
(4) Brak zaključen protivno odredbi stava (1) ne može se poništiti.

(1) Brak ne mogu zaključiti štićenik i staralac za vrijeme trajanja starateljstva.
(2) Iz opravdanih razloga sud može, u vanparničnom postupku, licima iz prethodnog stava, na
njihov zahtjev, dozvoliti zaključenje braka.
(3) Prije donošenja oduke sud će pribaviti mišljenje organa starateljstva.
(4) Brak zaključen protivno odredbi stava1. ovog člana ne može se poništiti.

II - LIČNA PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH SUPRUŽNIKA

Bračni supružnici su ravnopravni u braku.

Bračni supružnici su dužni da se uzajamno poštuju i pomažu.

Bračni supružnici sporazumno određuju mjesto stanovanja.

Bračni supružnici sporazumno odlučuju o podizanju zajedničke djece i o tome kako će urediti
odnose i obavljati poslove koji se tiču bračne, odnosno porodične zajednice.

(1) Bračni supružnici mogu se sporazumjeti da im prezime bude prezime jednog od njih, a mogu i
zadržati svaki svoje prezime.
(2) Svaki bračni supružnik može svom prezimenu dodati prezime svog bračnog supružnika.
(3) Bračni supružnici su dužni da se prilikom zaključenja braka izjasne o svom prezimenu.
(4) Izjave bračnih supružnika o njihovom prezimenu upisaće se u matičnu knjigu vjenčanih .
(5) Ako bračni supružnici nemaju isto prezime, sporazumno će odrediti prezime djeteta.
Ako se o tome ne sporazumiju, o prezimenu djeteta odlučiće organ starateljstva.

III - PRESTANAK BRAKA

(1) Brak prestaje smrću bračnog supružnika, proglašenjem nestalog bračnog supružnika umrlim,
poništenjem i razvodom braka.
(2) Ako je bračni supružnik proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je po pravnosnažnoj
odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti.
(3) Brak prestaje poništenjem i razvodom kad presuda suda o poništenju, odnosno razvodu braka
postane pravnosnažna.
1. Poništenje braka

Brak će se poništiti ako se utvrdi da je prilikom njegovog zaključenja postojala neka od bračnih
smetnji navedenih u čl. 29. do 36. ovog zakona.

(1) Poništenje braka zaključenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom može tražiti samo
bračni supružnik koji je bio prinuđen. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana
kada je opasnost od izvršenja prijetnje prestala, a bračni supružnici su za to vrijeme živjeli
zajedno.
(2) Poništenje braka zaključenog u zabludi može tražiti samo bračni supružnik koji je u zabludi
pristao na brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za zabludu, a
bračni supružnici su za to vrijeme živjeli zajedno.

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka iz razloga navedenih u čl. 29, 30, 31. i 34. ovog zakona
pripada bračnim supružnicima, svakom licu koje ima pravni interes da brak bude poništen i
organu starateljstva.
(2) Neće se poništiti novi brak koji je zaključen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od
bračnih supružnika, ako je ranije brak u međuvremenu prestao.

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka za vrijeme dok traje razlog iz člana 32. ovog zakona
pripada bračnim supružnicima i organu starateljstva.
(2) Nakon prestanka razloga iz prethodnog stava, pravo na tužbu za poništenje braka pripada
samo bračnom supružniku koji je bio nesposoban za rasuđivanje. Tužba se može podnijeti u roku
od jedne godine od prestanka nesposobnosti za rasuđivanje, a ako je bračnom supružniku
oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost, u roku od jedne godine od pravosnažnosti odluke o
vraćanju poslovne sposobnosti.

Pravo na tužbu za poništenje braka u slučajevima iz člana 33. ovog zakona pripada bračnim
supružnicima, organu starateljstva i javnom tužilaštvu.

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka u slučajevima iz člana 35. ovog zakona pripada bračnim
supružnicima.
(2) Sud može odbiti zahtjev za poništenje braka koji je zaključen
bez dozvole suda izme đu
srodnika po tazbini, ako utvrdi da su u vrijeme zaključenja braka postojali ili su naknadno nastali
važni razlozi zbog kojih se moglo dozvoliti zaključenje braka među ovim srodnicima.

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka koju je bez dozvole suda zaključilo lice koje nije navršilo
18 godina života pripada organu starateljstva, a maloljetnom bračnom supružniku i njegovim
roditeljima samo ako nisu nedopuštenim radnjama omogućili zaključenje toga braka.
(2) Sud može odbiti tužbeni zahtjev za poništenje braka ako utvrdi da su u vrijeme zaključivanja
braka postojali ili su naknadno nastali opravdani razlozi zbog kojih se može dozvoliti zaključenje
braka prije punoljetnosti bračnog supružnika.
(3) Brak se ne može poništiti nakon što je maloljetni bračni supružnik navršio 18 godina života,
ali bračni supružnik koji je postao punoljetan može podnijeti tužbu za poništenje braka u roku od
jedne godine od punoljetnosti.
2. Razvod braka

(1) Bračni supružnik može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni,
usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv.
(2) Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene i dok njihovo dijete ne
navrši godinu dana života.

Bračni supružnik može tražiti razvod braka ako je njegov bračni supružnik nestao i o njemu nema
nikakvih vijesti za vrijeme od dvije godine.

(1) Bračni supružnici koji imaju zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je
produženo roditeljsko pravo, mogu podnijeti zajednički predlog da se, iz razloga navedenih u
članu 52. ovog zakona, razvede njihov brak.
(2) Ako jedan od bračnih supružnika odustane od zajedničkog predloga, a drugi ostane pri
zahtjevu da se brak razvede, taj predlog smatraće se tužbom za razvod braka.

(1) Sud će razvesti brak na osnovu sporazuma bračnih supružnika ako oni nemaju zajedničku
maloljetnu ili usvojenu djecu ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo.
(2) Ako prije donošenja prvostepene presude o razvodu braka jedan od bračnih supružnika
odustane od sporazuma o razvodu braka, postupak se obustavlja.

U slučaju razvoda braka, svaki od bračnih supužnika može zadržati prezime koje je imao u
vrijeme razvoda braka.
3. Mirenje bračnih supružnika

Prije podnošenja tužbe ili zajedničkog prijedloga za razvod braka, supružnici koji imaju
zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo su
obavezni da pred nadležnim organom starateljstva pokrenu postupak mirenja.

Za mirenje je mjesno nadležan organ starateljstva na čijem području tuženi ima prebivalište,
odnosno boravište, ili organ starateljstva na čijem su području bračni supružnici imali svoje
posljednje zajedničko prebivalište.

(1) Organ starateljstva zakazaće ročište za pokušaj mirenja na koje će pozvati oba bračna
supružnika u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka mirenja.
(2) Punomoćnici ne mogu na ročištu za pokušaj mirenja zastupati bračne supružnike niti mogu
prisustvovati ročištu.

(1) Na ročištu za pokušaj mirenja organ starateljstva pokušaće da izmiri bračne supružnike, a po
potrebi preporučiće im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati
potreban savjet.
(2) Postupak će se obustaviti ako se pozivu nisu odazvala oba bračna supružnika ili onaj bračni
supružnik koji namjerava podnijeti tužbu za razvod braka.
(3) Ako na ročištu za pokušaj mirenja ne dođe do izmirenja bračnih supružnika, a organ
starateljstva ocijeni da ima izgleda da bi do izmirenja moglo doći, može odrediti novo ročište.
(4) Ako nakon obustave postupka iz stava ovog člana bude podnesena tužba ili zajednički
prijedlog za razvod braka sud će ga odbaciti.

U postupku mirenja organ starateljstva imajući u vidu interese djece nastojaće da se bračni
supružnici sporazumiju o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke maloljetne djece,
supružanskom izdržavanju, podjeli zajedničke imovine, vraćanju poklona i svim drugim pitanjima
od značaja za supružnike, njihovu maloljetnu djecu, bračnu i porodičnu zajednicu koja se gasi.

(1) O ročištu
za pokušaj mirenja organ starateljstva sastaviće zapisnik koji će sadržavati izjave
bračnih supružnika da li su se izmirili, odnosno da mirenje nije uspjelo, kao i sporazum iz
prethodnog člana, ako je do takvog sporazuma došlo.
(2) Zapisnik iz prethodnog stava potpisuju stranke. Svakom bračnom supružniku dostavlja se
ovjeren primjerak zapisinika.
(3) Organ starateljstva je obavezan da sprovede postupak mirenja supružnika u roku od dva
mjeseca.

Izuzetno organ starateljstva nije dužan da zakaže ročište za pokušaj mirenja:
- ako je boravište jednog od bračnih supružnika nepoznato najmanje šest mjeseci;
- ako je jedan od bračnih supružnika nesposoban za rasuđivanje;
- ako jedan ili oba bračna supružnika žive u inostranstvu;
o čemu će obavijestiti supružnika, radi podnošenja tužbe sudu.

(1) Ako se u postupku pred organom starateljstva bračni supružnici izmire, zahtjev za ponovni
postupak ne mogu podnijeti u roku od šest mjeseci od dana uručenja zapisnika o izvršenom
mirenju.
(2) Ukoliko se supružnici u postupku mirenja pred organom starateljstva ne izmire mogu
podnijeti tužbu, odnosno zajednički prijedlog za razvod braka, sa zapisnikom o neuspjelom
pokušaju mirenja, u roku od šest mjeseci od dana prijema zapisnika o ishodu postupka mirenja.
(3) Po proteku roka iz prethodnog stava bračni supružnici su dužni pokrenuti novi postupak
mirenja.

IV - POSTUPAK U BRAČNIM SPOROVIMA

(1) Parnični postupak za poništenje i razvod braka (bračni spor) pokreće se tužbom.
(2) Ako oba bračna supružnika saglasno zahtijevaju razvod braka, parnični postupak pokreće se
zajedničkim prijedlogom za razvod braka (član 54.), odnosno zahtjevom za sporazumni razvod
braka (član 55.).

(1) Pravo na tužbu u bračnom sporu ne zastarjeva niti je ograničeno drugim rokovima i uslovima
ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
(2) Pravo na tužbu za poništenje braka i za razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih
supružnika, ali nasljednici bračnog supružnika koji je podnio tužbu, mogu nastaviti već započeti
postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka istican do
časa smrti tužioca.

Ako tužbu u bračnom sporu podnosi punomoćnik stranke, u punomoći se mora izričito navesti
kakvu će tužbu punomoćnik podnijeti i iz kojih razloga .

U postupku u bračnim sporovima isključena je javnost.

(1) Činjenice na kojima stranka zasniva svoj zahtjev u bračnom sporu sud može utvrđivati i kad te
činjenice nisu među strankama sporne, osim u slučaju iz člana 55. stav 1. ovog zakona.
(2) Sud je u toku cijelog postupka dužan da nastoji da dođe do izmirenja bračnih supružnika.

U bračnim sporovima ne može se izreći presuda zbog izostanka niti presuda na osnovu priznanja.

(1) U parnicama za razvod braka tužilac može tužbu povući do zaključenja glavne rasprave bez
pristanka tuženog, a s pristankom tuženog dok postupak nije pravnosnažno završen.
(2) Zajednički predlog za razvod braka i zahtjev za sporazumni razvod braka mogu bračni
supružnici povući dok postupak nije pravosnažno završen.
(3) U slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je povlačenje tužbe, odnosno zajedničkog predloga i
zahtjeva za sporazumni razvod braka uslijedilo nakon donošenja prvostepene presude,
prvostepeni sud će rješenjem utvrditi da je presuda bez pravnog učinka i da se postupak
obustavlja. Ovako će sud postupiti i kad je od zahtjeva za sporazumni razvod braka odustao
samo jedan od bračnih supružnika.
(4) Na način iz prethodnog stava sud će postupiti i u slučaju smrti bračnog supružnika, čime se ne
dira u pravo nasljednika da nastave postupak u smislu člana 66. stav 2. ovog zakona.
(5) U bračnim sporovima odricanje od tužbenog zahtjeva ima isti pravni učinak kao i povlačenje
tužbe.

Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o
zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je
on to zahtijevao.

(1) Ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, organ starateljstva
učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece.
(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva staviće prijedlog o zaštiti, vaspitanju i
izdržavanju djece, a ovlašćen je da u granicama tog predloga iznosi i činjenice koje stranke nisu

navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge
parnične radnje.
(3) Sud koji rješava bračni spor obavijestiće organ starateljstva o postupku radi zaštite, vaspitanja i
izdržavanja djece i pozivati ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u tom
postupku.

(1) U toku postupka u bračnim sporovima sud može po službenoj dužnosti rješenjem odrediti
privremene mjere u pogledu zaštite, vaspitanja i izdržavanja zajedničke maloljetne djece, kao i za
njihov smještaj.
(2) Privremene mjere iz prethodnog stava sud može odrediti i u korist bračnog supružnika po
njegovom predlogu.
(3) Žalba protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja.

Presuda kojom se brak razvodi na osnovu sporazuma bračnih supružnika može se pobijati zbog
bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog toga što je pristanak za razvod braka na
osnovu sporazuma dat u zabludi ili pod uticajem sile ili prevare, kao i u slučaju ako za donošenje
presude nije bilo uslova određenih ovim zakonom.

Ako je pravosnažnom presudom brak poništen ili razveden, ne može se povodom revizije,
predloga za ponavljanje postupka, zahtjeva za zaštitu zakonitosti ili predloga za povraćaj u
pređašnje stanje izmijeniti pravosnažna presuda u dijelu o prestanku braka, bez obzira da li je
neka od stranaka zaključila novi brak.

O troškovima postupka u bračnom sporu sud će odlučiti po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o
razlozima pravičnosti.

U postupku o bračnom sporu primjenjivaće se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim
zakonom nije drukčije određeno.
TREĆI DIO
ODNOSI RODITELjA I DJECE
1. Prava i dužnosti roditelja i djece

(1) Majka i otac su ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i dužnosti.
(2) Ako je jedan od roditelja umro, ili nije poznat, ili mu je oduzeto roditeljsko pravo, roditeljsko
pravo pripada drugom roditelju.
(3) Сaмoхрaни рoдитeљ je рoдитeљ кojи samostalno vrši roditeljsko pravo nad djetetom, čiji je
drugi roditelj umro ili nije poznat.

Roditelj se ne može odreći roditeljskog prava.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu
i zdravlju.

(1) Dijete ima pravo da živi sa roditeljima i da se roditelji o njemu brinu prije svih drugih.
(2) Pravo djeteta da živi sa roditeljima može biti ograničeno samo kada je u odgovarajućem
postupku utvrđeno da je to u najboljem interesu djeteta.
(3) Dijete ima pravo da održava lične odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne
živi.
(4) Dijete ima pravo da održava lične odnose i sa srodnicima i drugim licima sa kojim ga vezuje
posebna bliskost, ako je to u najboljem interesu djeteta.
(5) Zahtjev za održavanje kontakta djeteta i bliskog srodnika mogu podnijeti bliski srodnici i
dijete.

(1) Dijete ima pravo na izražavanje vlastitog mišljenja u skladu sa uzrastom i zrelošću.
(2) Dijete ima pravo da blagovremeno dobije potrebne informacije i obavještenja koja su mu
potrebna za formiranje vlastitog mišljenja.
(3) Mišljenju djeteta mora se posvetiti dužna pažnja u svim pitanjima koja ga se tiču i u svim
postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima, u skladu sa djetetovim godinama i
zrelošću.

(1) Republika Srpska posredstvom nadležnih organa dužna je da preduzme sve potrebne mjere za
zaštitu djeteta od svakog oblika zanemarivanja, nasilja i zlostavljanja i od svake vrste eksploatacije.
(2) U svim aktivnostima koje se tiču djeteta, najbolji interes djeteta mora biti prioritet.

Roditelji imaju dužnost i pravo da svoju maloljetnu djecu izdržavaju na način i pod uslovima
određenim ovim zakonom.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo da se staraju o obrazovanju svoje maloljetne djece.
(2) Roditelji su dužni da se brinu o redovnom osnovnom školovanju svoje djece.
(3) Roditelji imaju dužnost i pravo da prema svojim prilikama omoguće dalje školovanje svoje
djece, vodeći računa o njihovim sposobnostima, sklonostima i opravdanim željama.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo da zastupaju svoju maloljetnu djecu.
(2) Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopštiti, to se može punovažno učiniti jednom
ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju kod koga dijete živi.
(3) Maloljetnik sa navršenih 15 godina života koji radom ostvaruje prihode, može raspolagati
ostvarenim ličnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan da doprinosi za svoje izdržavanje,
vaspitanje i obrazovanje.
2. Vršenje roditeljskog prava i dužnosti

Roditeljsko pravo vrše roditelji sporazumno.
(2) U slučaju neslaganja roditelja o vršenju roditeljskog prava odlučuje organ starateljstva.

(1) Ako je jedan roditelj spriječen da vrši roditeljsko pravo, ili mu je oduzeto roditeljsko pravo, ili
mu je oduzeta, odnosno ograničena poslovna sposobnost, roditeljsko pravo će vršiti drugi
roditelj.
(2) Ako roditelji žive odvojeno, roditeljsko pravo vrši onaj roditelj kod koga dijete živi.
(3) U slučaju razvoda braka i poništenja braka, roditeljsko pravo vrši onaj roditelj kome je dijete
povjereno na zaštitu i vaspitanje.
(4) Ako se roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ne složi s nekim postupkom ili mjerom roditelja
koji to pravo vrši, može obavijestiti organ starateljstva koji će o tome odlučiti.

(1) Ako to zahtijevaju interesi djeteta, roditelji mogu povjeriti dijete na zaštitu i vaspitanje trećim
licima uz prethodno odobrenje organa starateljstva.
(2) Ako roditelji ili roditelj koji sam vrši roditeljsko pravo odlazi na privremeni rad u inostranstvo
i sa sobom ne vodi djecu, djeca će se povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu, ili
odgovarajućoj ustanovi ako je organ starateljstva ovo povjeravanje prethodno odobrio.
(3) Dijete se ne može dati na zaštitu, vaspitanje i obrazovanje licu koje ne može biti staratelj.

Kad sud u bračnom sporu odluči da se brak poništava ili da se razvodi, odlučiće u istoj presudi o
povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje.

(1) Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to
zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.
(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva ima sva ovlašćenja iz člana 73. ovog
zakona.

(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i
vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog
roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.
(2) Kad to zahtijevaju njihovi interesi, djeca se mogu povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu.

(1) U slučaju smrti roditelja kome je dijete odlukom suda ili organa starateljstva povjereno na
zaštitu i vaspitanje, kao i smrti roditelja koji je sam vršio roditeljsko pravo ili je zaštitu i vaspitanje
djeteta povjerio drugom licu, preživjeli roditelj ima pravo da traži da mu lice kod koga se dijete
nalazi preda dijete na zaštitu i vaspitanje.
(2) U slučaju spora o predaji djeteta između roditelja i lica kod kojeg se dijete nalazi, sud će, na
osnovu predloga i mišljenja organa starateljstva, odlučiti da li će dijete povjeriti na zaštitu i
vaspitanje roditelju, nekom drugom licu ili odgovarajućoj ustanovi.

(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i
vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi.
(2) Sud, odnosno organ starateljstva može ispitati dijete i bez prisustva roditelja i drugih lica.

(1) Ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumjeti o načinu održavanja
ličnih odnosa s djetetom (posjete i sl.). Ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi
organ starateljstva.
(2) Organ starateljstva može ponovno urediti način održavanja ličnih odnosa roditelja s djecom,
ako to zahtijevaju promijenjene prilike.
(3) Održavanje ličnih odnosa roditelja s djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite
ličnosti i drugih interesa djece.
3. Nadzor organa starateljstva

Organ starateljstva dužan je da preduzima potrebne mjere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i
interesa djeteta.

Ako to interesi djece zahtijevaju, organ starateljstva će pružiti pomoć roditeljima u sređivanju
njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa ili ih uputiti u odgovarajuće savjetovalište.

Ako opravdani interesi djece zahtijevaju, organ starateljstva može odrediti stalan nadzor nad
vršenjem roditeljskog prava u pogledu pojedinog djeteta.

(1) Roditelji i ostali članovi porodice ne smiju dijete podvrgavati ponižavajućim postupcima,
duševnom i tjelesnom kažnjavanju, odnosno zlostavljanju. Ako su roditelji, odnosno onaj roditelj
kod kojeg dijete živi zlostavljali dijete, ili zanemarili brigu o djetetu, zanemarili vaspitanje djeteta
ili je kod djeteta došlo do poremećaja u vaspitanju organ starateljstva može dijete oduzeti i
povjeriti ga drugom roditelju, nekom drugom licu ili odgovarajućoj ustanovi ukoliko ne postoji
sudska odluka o povjeravanju djeteta.
(2) Za vrijeme trajanja stalnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava organ starateljstva će
savjetima i drugim odgovarajućim metodama socijalnog rada pomagati roditelje u vršenju
roditeljskog prava, pozivati roditelje radi dogovora o vršenju roditeljskog prava, obilaziti roditelje
i djecu, pozivati roditelje i djecu na redovne periodične sastanke u prostorijama organa
starateljstva i slično.

Organ starateljstva može odrediti roditelju, usvojiocu, staratelju, drugoj porodici ili u specijalnoj
ustanovi pojačan nadzor nad djetetom.

(1) Mjeru pojačanog nadzora roditelja, usvojioca ili staraoca odrediće rješenjem organ
starateljstva, ako su roditelji usvojilac, odnosno staralac propustili vršenje dužnog nadzora nad
maloljetnikom, a u mogućnosti su da ovaj propust isprave i ovakav nadzor uspješno vrše.
(2) Organ starateljstva izricanjem mjere pojačanog nadzora obavezno će dati roditelju, usvojiocu
ili staraocu potrebna uputstva i određene dužnosti u pogledu postupaka i mjera prema
maloljetniku koji se tiču vaspitanja i popravljanja njegovog ličnog statusa.

(1) Organ starateljstva može zahtijevati u svako doba od roditelja polaganje računa o upravljanju
imovinom dijeteta.
(2) Organ starateljstva može zahtijevati da sud, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, dozvoli
mjere obezbjeđenja na imovini roditelja.
(3) Organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, zahtjevati da sud u
vanparničnom postupku odluči da se roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta stave u
položaj staratelja.

(1) Ukoliko roditelji, usvojilac, odnosno staralac nisu u stanju da vrše mjeru pojačanog nadzora
djeteta, organ starateljstva može riješiti da preda maloljetnika drugoj porodici koja ima
mogućnosti i dobrovoljno se prihvata vršenja nadzora.
(2) Pojačani nadzor u drugoj porodici traje dok roditelji, usvojilac ili staralac ne povrate
mogućnost i sposobnost da nad djecom vrše pojačan nadzor i kada nad djecom prestane potreba
vršenja pojačanog nadzora.

(1) Ako roditelji, usvojilac, odnosno staralac nisu u mogućnosti da vrše pojačan nadzor nad
maloljetnikom, a ne postoje uslovi za izvođenje pojačanog nadzora maloljetnika u drugoj
porodici, maloljetnik će se staviti pod pojačani nadzor organa starateljstva.
(2) Za vrijeme trajanja pojačanog nadzora organa starateljstva maloljetnik ostaje i dalje da živi u
porodičnom domaćinstvu s roditeljima, usvojiocem ili licem s kojim živi u ekonomskoj zajednici,
jer ga to lice izdržava, a pojačani nadzor nad djetetom vrši ovlašćeni saradnik organa starateljstva.
(3) Ovlašćeni saradnik organa starateljstva brine se o liječenju, školovanju, zaposlenju i drugim
porodičnim i socijalnim potrebama djeteta.

(1) Pri izboru odgovarajuće mjere staranja organ starateljstva će uzeti u obzir uzrast djeteta,
njegovu psihofizičku razvijenost, psihička svojstva, sklonosti i navike, dotadašnje vaspitanje i
odgajanje, porodične i socijalne uslove u kojima je živio i druge
relevantne okolnosti.
(2) Pri izboru odgovarajuće mjere organ starateljstva vodiće računa o poštovanju principa
najmanjeg posezanja.
4. Produženje roditeljskog prava i dužnosti

(1) Sud može u vanparničnom postupku po zahtjevu roditelja, usvojioca ili organa starateljstva
odlučiti da se roditeljsko pravo produži i poslije punoljetstva djeteta, ako dijete zbog tjelesnog ili
duševnog nedostatka nije sposobno da se samo stara o sebi i o svojim pravima i interesima.
(2) Kad prestanu razlozi zbog kojih je roditeljsko pravo bilo produženo, sud će na zahtjev
roditelja, odnosno usvojioca ili organa starateljstva odlučiti o prestanku roditeljskog prava.

(1) Na prijedlog organa starateljstva ili roditelja, odnosno usvojioca, sud će u vanparničnom
postupku, ako za to postoje opravdani razlozi i ako je to za dobrobit djeteta, uputiti dijete u
odgovarajuću vaspitno-obrazovnu ustanovu na čuvanje i vaspitanje.
(2) Trajanje mjere stacionarnog boravka u odgovarajućoj ustanovi zavisi od socijalnih,
materijalnih, ličnih, zdravstvenih i porodičnih prilika roditelja i djeteta.
(3) Praćenje rezultata stacionarnog boravka djeteta u vaspitno-obrazovnoj ili zdravstvenoj
ustanovi organ starateljstva vrši permanentno. O svojim zapažanjima izvještava nadležni sud
svakih šest mjeseci u pismenoj formi.
(4) Vanparnični sud, na osnovu izvještaja organa starateljstva ili na osnovu opravdanog i
obrazloženog zahtjeva roditelja može, ako je to za dobrobit djeteta, mjeru stacionarnog boravka
djeteta u odgovarajućoj ustanovi obustaviti od izvršenja ili zamijeniti nekom drugom mjerom
nadzora.
5. Oduzimanje roditeljskog prava i dužnosti

(1) Roditelju koji zlostavlja dijete, zloupotrebljava roditeljsko pravo, ili je napustio dijete,
zanemario brigu o djetetu i zanemario svoje roditeljske dužnosti sud će u vanparničnom
postupku oduzeti roditeljsko pravo.
(2) Roditelj zloupotrebljava roditeljska prava i dužnosti:
1. ako sprovodi fizičko ili psihičko nasilje nad djetetom,
2. ako seksualno iskorišćava dijete,
3. ako eksploatiše dijete prisiljavajući ga da pretjerano radi ili da obavlja rad neprimjeren
njegovom uzrastu,
4. ako djetetu dozvoljava uživanje alkoholnih pića, droga ili drugih opojnih supstanci ili ga na to
navodi,
5. ako navodi dijete na bilo koji oblik društveno neprihvatljivog ponašanja,
6. ako na bilo koji drugi način grubo krši prava djeteta.
(3) Roditelj grubo zanemaruje roditeljske dužnosti i prava:

1. ako napusti dijete,
2. ako ne brine duže od mjesec dana o djetetu s kojim ne živi,
3. ako u roku od godinu dana ne stvori uslove za zajednički život s djetetom koje je smješteno u
drugu porodicu ili ustanovu, a za to nema nikakav opravdan razlog,
4. ako je zanemario staranje o osnovnim životnim potrebama djeteta s kojim živi ili se ne
pridržava mjera koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio nadležni organ.
(4) Sud može roditeljsko pravo vratiti roditelju, ako prestane razlog zbog kojeg mu je to pravo
oduzeto.

(1) Postupak radi oduzimanja roditeljskog prava pokreće organ starateljstva, roditelj, odnosno
usvojilac.
(2) Organ starateljstva dužan je pokrenuti postupak za oduzimanje roditeljskog prava i u slučaju
kad na bilo koji način sazna da postoje okolnosti iz stava 1. prethodnog člana.
(3) Pravosnažna odluka o oduzimanju i vraćanju roditeljskog prava dostavlja se nadležnom
matičaru, a ukoliko dijete ima neko pravo na nekretninama, odluka se dostavlja zemljišno-knjižnom, odnosno katastarsko-knjižnom registru.
6. Prestanak roditeljskog prava

(1) Roditeljsko pravo prestaje kad dijete postane punoljetno ili kad prije punoljetstva zaključi
brak.
(2) Dijete postaje punoljetno kad navrši 18 godina života.
(3) Nastupanjem punoljetstva, kao i zaključenjem braka prije punoljetstva, stiče se potpuna
poslovna sposobnost.
7. Utvrđivanje očinstva i materinstva

(1) Djetetova majka je žena koja ga je rodila.
(2) Ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana po prestanku braka, smatra se muž
majke djeteta.
(3) Ocem djeteta koje je rođeno van braka, smatra se lice koje dijete prizna za svoje ili čije je
očinstvo utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom.
(4) Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka roka od 270 dana po prestanku
njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz prethodnog braka, osim ako muž
majke iz kasnijeg braka sa njenim pristankom prizna dijete za svoje.

(1) Čim sazna za rođenje djeteta van braka, matičar je dužan da pozove majku da se izjasni ko je
otac djeteta i da o tome obavijesti organ starateljstva.
(2) Izjavu iz prethodnog stava majka može dati i bez poziva.
(3) Ako se majka izjasni o tome ko je otac djeteta, organ starateljstva će pozvati to lice da izjavi da
li je otac djeteta.

(1) Ako lice iz stava 3. prethodnog člana izjavi na zapisnik pred organom starateljstva, matičarem
ili u ovjerenoj ispravi da je otac djeteta, matičar će ga upisati kao oca djeteta u matičnu knjigu
rođenih i o upisu obavijestiti majku djeteta.
(2) Ako lice iz prethodnog stava izjavi da nije otac djeteta ili u roku od 30 dana od dana
dostavljanja poziva ne da nikakvu izjavu, matičar će o tome obavijestiti majku djeteta.

(1) Očinstvo se može priznati pred matičarem, organom starateljstva, sudom i notarom. Organ
pred kojim je dato ovo priznanje dužan je da bez odlaganja zapisnik dostavi matičaru nadležnom
za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih.
(2) Priznanje očinstva može biti učinjeno i u testamentu.

(1) Izjava o priznanju očinstva pred organima navedenim u prethodnom članu može se dati i
preko punomoćnika.
(2) Punomoć mora biti ovjerena i sadržavati izričito uputstvo punomoćniku da da izjavu o
priznavanju očinstva određenog djeteta koje je rodila određena žena.

Očinstvo može priznati i maloljetnik ako je stariji od 16 godina, kao i lice kome je organičena
poslovna sposobnost, ako su sposobni shvatiti prirodu i značenje izjave o priznavanju očinstva.

(1) Očinstvo se može priznati i prije rođenja djeteta.
(2) U slučaju iz prethodnog stava priznanje očinstv
a proizvodi pravni učinak ako se dijete rodi
živo.

(1) Očinstvo djeteta može se priznati i poslije smrti djeteta, ali samo ako je ono ostavilo
potomstvo.
(2) Pod uslovima iz prethodnog stava, lica ovlašćena ovim zakonom za podnošenje tužbe za
utvrđivanje očinstva mogu tužbom zahtijevati da se utvrdi očinstvo umrlog djeteta.

(1) Priznanje očinstva upisuje se u matičnu knjigu rođenih ako se majka s priznanjem saglasi.
Njena saglasnost mora biti data pred matičarem ili notarom, u javnoj ili u ovjerenoj ispravi.
(2) Ako se majka prethodno izjasnila da je otac djeteta lice koje je priznalo očinstvo, ta će se
izjava smatrati njenom saglasnošću.

Ako se majka nije koristila mogućnošću iz stava 3. člana 110. ovog zakona, matičar će je pozvati
da se o tome izjasni u roku od 30 dana nakon što primi obavijest da je određeno lice priznalo
očinstvo.

(1) Ako je dijete starije od 16 godina, potrebna je i njegova saglasnost s priznanjem očinstva.
Saglasnost se daje na način propisan u članu 117. stav 1. ovog zakona.
(2) Ako je dijete mlađe od 16 godina, ili starije od 16 godina a trajno je nesposobno za
rasuđivanje, a majka više nije živa, ili je proglašena umrlom, ili je potpuno lišena poslovne
sposobnosti, izjavu o saglasnosti s priznanjem očinstva daje staralac djeteta s odobrenjem organa
starateljstva.

(1) Ako se majka ili dijete starije od 16 godina, odnosno staralac djeteta, kada je njihova
saglasnost potrebna, ne saglase s priznanjem očinstva ili se ne izjasne o tome u roku od 30 dana
po prijemu obavještenja o priznanju, lice koje je priznalo dijete za svoje može tužbom tražiti da
sud utvrdi njegovo očinstvo.
(2) Tužba se može podnijeti u roku od tri godine po prijemu obavještenja o nesaglasnosti lica iz
prethodnog stava.

Priznanje očinstva je neopozivo.

(1) Lice koje je priznalo očinstvo, a kasnije sazna za okolnosti koje bi isključivale njegovo
očinstvo, može očinstvo osporavati tužbom.
(2) Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od jedne godine po saznanju za okolnosti
koje bi isključivale očinstvo, a najkasnije u roku od pet godina od davanja izjave o priznavanju
očinstva.

(1) Tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti dijete do navršene 25. godine života.
(2) Ako je dijete maloljetno ili poslovno nesposobno, tužbu u njegovo ime podnosi osoba koja ga
po zakonu zastupa, odnosno staralac s odobrenjem organa starateljstva.

Tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti majka do navršene 18. godine života djeteta.

Organ starateljstva može u roku od jedne godine poslije rođenja djeteta tužbom pokrenuti
postupak za utvrđivanje očinstva u slučaju kad je majka označila određeno lice za oca djeteta pred
matičarem, a kasnije, zanemarujući interese djeteta, ne pokrene postupak za utvrđivanje očinstva.

Odredbe ovog zakona o utvrđivanju očinstva shodno se primjenjuju i na utvrđivanje materinstva.
8. Osporavanje očinstva i materinstva

(1) Muž može osporavati očinstvo djeteta koje je rodila njegova žena za vrijeme trajanja braka ili
prije isteka 300 dana od prestanka braka, ako smatra da mu nije otac.
(2) Ako je mužu potpuno oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja njegovog
očinstva može podnijeti njegov staratelj s odobrenjem organa starateljstva.

Tužba radi osporavanja očinstva iz prethodnog člana može se podnijeti u roku od šest mjeseci od
dana saznanja za činjenicu na osnovu koje se može zaključiti da tužilac nije otac djeteta, ali
najkasnije do navršene desete godine života djeteta.

U slučaju iz člana 127. ovog zakona nasljednici muža nisu ovlašćeni da podnesu tužbu radi
osporavanja očinstva, ali mogu nastaviti započeti postupak.

(1) Majka može osporava
ti da je otac njenog djeteta lice koje se po ovom zakonu smatra ocem
djeteta.
(2) Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od šest mjeseci od rođenja djeteta.

(1) Dijete može osporavati da mu je otac lice koje se po ovom zakonu smatra njegovim ocem,
osim u slučaju kada je očinstvo utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom.
(2) Tužbu iz prethodnog stava dijete može podnijeti do navršene 25. godine života.

(1) Lice koje sebe smatra ocem djeteta rođenog van braka, može osporavati očinstvo drugog lica
koje je to dijete priznalo za svoje, ako istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
(2) Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od jedne godine od upisa osporenog
očinstva u matičnu knjigu.

Ne može se osporavati očinstvo poslije smrti djeteta.

Odredbe ovog zakona o osporavanju očinstva shodno se primjenjuju i na osporavanje
materinstva.
9. Utvrđivanje i osporavanje očinstva djece začete vještačkim putem

Ne može se utvrđivati očinstvo djeteta koje je začeto vještačkim putem.

(1) Muž može osporavati očinstvo djeteta koje je rodila njegova žena, ako je do začeća vještačkim
putem došlo sjemenom drugog muškarca bez njegove saglasnosti.
(2) Tužba radi osporavanja očinstva u slučaju iz prethodnog stava podnosi se u roku od šest
mjeseci od dana saznanja za začeće djeteta vještačkim putem, a najkasnije do navršene pete
godine života djeteta.
10. Postupak u sporovima radi utvrđivanja i osporavanja očinstva i materinstva

(1) Postupak u sporovima za utvrđivanje, odnosno osporavanje očinstva i materinstva pokreće se
tužbom.
(2) Stranke u sporu za utvrđivanje očinstva su lice čije se očinstv
o utvrđuje, dijete i majka djeteta.
(3) Stranke u sporu o osporavanju očinstva su lice koje se po ovom zakonu smatra ocem djeteta,
dijete i majka djeteta.
(4) Kad treće lice osporava očinstvo licu koje je dijete priznalo za svoje, stranke u sporu su lice
koje osporava očinstvo, lice čije se očinstvo osporava, dijete i majka djeteta.

(1) Ako tužbom za utvrđivanje, odnosno za osporavanje očinstva nisu kao tužilac ili kao tuženi
obuhvaćene sve stranke u sporu, sud će pozvati tužioca da dopuni tužbu tako što će navesti i
stranku koja tužbom nije obuhvaćena.
(2) Ako tužilac u roku koji je sud odredio ne postupi na način iz prethodnog stava, tužba će se
odbaciti.

(1) Stranke koje podnose tužbu radi utvrđivanja, odnosno osporavanja očinstva, odnosno protiv
kojih je upravljen tužbeni zahtjev jedinstveni su suparničari.
(2) Ako je tužbu za utvrđivanje, odnosno osporavanje očinstva podnijelo ovlašćeno lice u
zakonskom roku, tužbi se, kao suparničar, može pridružiti i lice kome je istekao rok za
podnošenje tužbe.

(1) Ako dijete i roditelj koji po zakonu zastupa dijete zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili
osporavanje očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u
parnici, ali organ starateljstva može djetetu postaviti posebnog staraoca ako između djeteta i
roditelja u toj parnici postoje suprotni interesi.
(2) Ako su dijete i roditelj koji po zakonu zastupa dijete, u parnici u suprotnim stranačkim
ulogama tužioca i tuženog, organ starateljstva postaviće djetetu posebnog staraoca.

(1) U postupku u sporovima radi utvrđivanja, odnosno osporavanja očinstva i materinstva
isključena je javnost.
(2) U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva ne može se donijeti
presuda zbog izostanka niti na osnovu priznanja.
(3) U parnicama za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva odricanje od tužbenog
zahtjeva ima isti pravni učinak kao i povlačenje tužb
e.

O troškovima postupka u parnicama radi utvrđivanja, odnosno osporavanja očinstva ili
materinstva sud će odlučiti po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o razlozima pravičnosti.

(1) U postupku za utvrđivanje, odnosno osporavanje očinstva ili materinstva, sud može po
službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi zaštite, smještaja i izdržavanja djece.
(2) Žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri ne zadržava izvršenje rješenja.

U postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjenjivaće se odredbe
Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
ČETVRTI DIO
USVOJENjE

I - ZAJEDNIČKE ODREDBE

(1) Za punovažnost usvojenja potrebno je da su usvojilac i usvojenikovi roditelji, odnosno
staraoci usvojenika, o tome dali svoju saglasnost pred nadležnim organom starateljstva. Ove
izjave unose se u zapisnik, koji potpisuju sva lica koja su prisustvovala zasnivanju usvojenja.
(2) Za usvojenje maloljetnog lica starijeg od 10 godina potrebna je i njegova saglasnost.

Usvojenje mora biti u interesu usvojenika.

(1) Usvojilac može biti samo državljanin Republike Srpske.
(2) Izuzetno, usvojilac može biti i strani državljanin ako za to postoje naročito opravdani razlozi.
(3) Usvojenje iz prethodnog stava ne može se zasnovati bez odobrenja organa uprave nadležnog
za poslove socijalne politike.

Usvojenje se upisuje u matičnu knjigu rođenih.

II - VRSTE USVOJENjA

Usvojenje može biti nepotpuno i potpuno.
1. Nepotpuno usvojenje

(1) Nepotpunim usvojenjem se između usvojenika i usvojioca i njegovih potomaka zasnivaju
odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece ako
zakonom nije drukčije određeno.
(2) Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i
drugim srodnicima.

(1) Usvojiti se može samo maloljetno lice.
(2) Usvojiti može samo lice koje je starije od usvojenika najmanje 18 godina.
(3) Ako bračni supružnici zajednički usvajaju isto lice, uslov iz prethodnog stava mora ispunjavati
jedan od njih .

(1) Za nepotpuno usvojenje potreban je pristanak oba roditelja djeteta, ako dijete ima roditelje.
(2) Nije potreban pristanak roditelja:
- kome je oduzeto roditeljsko pravo,
- kome je oduzeta poslovna sposobnost,
- čije je boravište nepoznato najmanje jednu godinu, a u tom periodu se ne brine za dijete.

Bračni supružnici mogu zajednički usvojiti isto dijete. Dijete može usvojiti i samo jedan od njih,
uz pristanak drugog bračnog supružnika.

(1) Ne može se usvojiti srodnik u pravoj liniji, ni brat ni sestra.
(2) Staralac ne može usvojiti svog štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti
staraoca.

(1) Usvojiti ne može:
- lice kome je oduzeto roditeljsko pravo,
- lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost,

- lice koje ne pruža dovoljno jemstva da će usvojenika podizati i vaspitati tako da bude koristan
član društvene zajednice,
- lice koje je duševno bolesno ili slaboumno, odnosno koje boluje od druge bolesti koja može
dovesti u opasnost zdravlje ili život usvojenika.
(2) Usvojiti ne može ni lice kod čijeg se bračnog supružnika stiče jedna od okolnosti iz
prethodnog stava.
2. Potpuno usvojenje

Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka
zasnivaju odnosi srodstva, kao da se radi o krvnom srodstvu.

Potpuno usvojiti se može samo dijete uzrasta do pet godina, koje nema žive roditelje, ili su mu
roditelji nepoznati, odnosno koji su dijete napustili, a više od jedne godine ne zna im se mjesto
boravka, ili čiji su roditelji pred nadležnim organima starateljstva pristali da njihovo dijete bude
potpuno usvojeno.

(1) Potpuno usvojiti mogu samo bračni supružnici zajednički, ako su oba ili jedan od njih stariji
od usvojenika najmanje 18 godina.
(2) Potpuno usvojiti može i bračni supružnik roditelja djeteta koje se usvaja, s tim što u tom
slučaju razlika u godinama između usvojenika i usvojioca može biti i manja od 18 godina.

Potpuno usvojenje može biti ako ne postoje smetnje iz čl. 154. i 155. ovog zakona.

Potpunim usvojenjem prestaju sva međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih
krvnih srodnika.

III - POSTUPAK ZA ZASNIVANjE USVOJENjA

(1) Lice koje želi usvojiti podnosi zahtjev organu starateljstva.
(2) Za vođenje postupka usvojenja nadležan je organ starateljstva prema prebivalištu maloljetnika,
odnosno boravištu, ako se prebivalište ne može utvrditi.

(1) Organ starateljstva, na osnovu priloženih, odnosno po službenoj dužnosti pribavljenih
dokaza, utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za zasnivanje usvojenja propisani ovim zakonom.
(2) U postupku za usvojenje organ starateljstva će po službenoj dužnosti pribaviti mišljenje o
postojanju uslova i podobnosti lica koje želi usvojiti od organa starateljstva prema prebivalištu
toga lica, odgovarajućih organizacija i stručnjaka (socijalni radnik, psiholog, ljekar, pedagog i
drugi).
(3) Mišljenja iz prethodnog stava moraju biti obrazložena i zasnovana na utvrđenim činjenicama.
(4) Organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite u roku od tri mjeseca nakon stupanja na
snagu ovog zakona donijeće uputstvo o postupku usvajanja djece.

U postupku za usvojenje isključena je javnost.

(1) Zasnivanju usvojenja prisustvuju usvojilac, njegov bračni drug i roditelji, odnosno staralac
usvojenika.
(2) Organ starateljstva, ako ocijeni da bi to bilo u interesu djeteta, može odlučiti da zasnivanju
usvojenja ne prisustvuju roditelji usvojenika.

(1) U postupku za usvojenje organ starateljstva dužan je da roditelja, usvojioca i usvojenika
starijeg od 10 godina upozna o pravima i dužnostima koja proizilaze iz usvojenja.
(2) Kod nepotpunog usvojenja organ starateljstva posebno će upozoriti stranke na zakonske
odredbe o prezimenu i nasljednim pravima koje se odnose na usvojenika.

(1) Ako organ starateljstva nađe da su ispunjeni uslovi propisani ovim zakonom, donijeće rješenje
o zasnivanju usvojenja, a ako ti uslovi nisu ispunjeni, rješenjem će odbiti zahtjev za usvojenje.
(2) Organ starateljstva rješenjem o zasnivanju usvojenja može odrediti probni smještaj uz nadzor
organa starateljstva od najduže tri mjeseca.

(1) Rješenje o zasnivanju nepotpunog usvojenja sadrži sporazum o prezimenu usvojenika i o
nasljednim pravima usvojenika prema usvojiocu. Ako je usvojenik stariji od 10 godina, potrebna
je i njegova saglasnost o prezimenu.
(2) Ukoliko se u roku određenom u rješenju o probnom smještaju, nadzirani probni smještaj
pokaže uspješnim s aspekta međusobne adaptacije usvojioca i usvojenika, organ starateljstva će
potvrditi rješenje o usvojenju.

Pravnosnažno rješenje o zasnivanju usvojenja organ starateljstva dužan je da u roku od 15 dana
od dana pravosnažnosti dostavi nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

(1) Protiv rješenja kojim se odbija zahtjev za usvojenje, lice koje želi da usvoji može izjaviti žalbu
u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja. Žalba se izjavljuje drugostepenom organu
nadležnom za poslove socijalne politike.
(2) Protiv rješenja kojim se zasniva usvojenje žalba je dopuštena samo u slučaju zablude, prevare
ili prinude.
(3) Izjavljivanje žalbe iz prethodnog stava nije vezano za rok.
(4) Kod potpunog usvojenja mora biti sačuvana tajnost podataka o njegovom zasnivanju, a u
matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.

(1) Organ starateljstva dužan je da vodi evidenciju i dokumentaciju o usvojenoj djeci.
(2) Uputstvo o vođenju evidencije i dokumentacije propisuje Republički organ uprave za
socijalnu zaštitu.

IV - PRESTANAK USVOJENjA

(1) Nepotpuno usvojenje može prestati na osnovu rješenja organa starateljstva kad on utvrdi da
to zahtijevaju opravdani interesi usvojenika.
(2) Kad to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika svako može kod organa
starateljstva preduzeti inicijativu za prestanak usvojenja.
(3) U postupku za prestanak usvojenja organ starateljstva, kada ocijeni da je to potrebno,
pribaviće odgovarajuće stručno mišljenje o cjelishodnosti daljeg postojanja usvojenja.

(1) Nepotpuno usvojenje može prestati i na osnovu prijedloga usvojioca ili usvojenika, kao i na
osnovu njihovog sporazumnog prijedloga.
(2) U slučajevima iz prethodnog stava organ starateljstva donosi rješenje o prestanku usvojenja
ako ocijeni da je to u interesu usvojenika.

(1) Protiv rješenja organa starateljstva o prestanku usvojenja može se izjaviti žalba u roku od 30
dana od dana dostavljanja rješenja.
(2) Pravosnažno rješenje o prestanku usvojenja organ starateljstva dužan je da dostavi nadležnom
matičaru u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

Potpuno usvojenje ne može se raskinuti.
PETI DIO
STARATELjSTVO
1. Poslovi starateljstva

Poslove starateljstva vrši organ starateljstva iz člana 13. ovog zakona.

Organ starateljstva iz prethodnog člana poslove starateljstva vrši preko postavljenog staraoca ili
neposredno.

(1) Organ starateljstva preduzima potrebne mjere da se na najbolji način ostvari svrha
starateljstva.
(2) Organ starateljstva u pripremanju, donošenju i sprovođenju svojih rješenja, odnosno
pojedinih mjera, koristi sve oblike socijalne zaštite, metode socijalnog i drugog stručnog rada, kao
i usluge socijalnih, zdravstvenih, obrazovno-vaspitnih i drugih organizacija.
(3) Organ starateljstva može osnovati stručno tijelo sastavljeno od odgovarajućih stručnjaka
(ljekara, pedagoga, pravnika, psihologa, socijalnog radnika i drugih), sa zadatkom da razmatra
stručna pitanja i daje organu starateljstva prijedloge za preduzimanje pojedinih ciljeva starateljstva.

(1) Organ starateljstva pruža posebnu društvenu zaštitu i licima koja se nalaze pod roditeljskim
staranjem, pod uslovima i na način određen ovim zakonom i drugim propisima.
(2) Organ starateljstva stara se o primjeni vaspitne i druge mjere izrečene od sudova i drugih
nadležnih organa, radi vaspitanja i obrazovanja maloljetnika i drugih lica na koje se ove mjere
odnose i vrši druge poslove koji su mu stavljeni u nadležnost posebnim zakonom ili propisima
donesenim na osnovu zakona.
2. Staralac

(1) Licu pod starateljstvom organ starateljstva postavlja staraoca, ukoliko ne odluči da dužnost
staraoca vrši neposredno.
(2) Za staraoca se postavlja lice koje ima lična svojstva i sposobnost za vršenje dužnosti staraoca,
a koje prethodno da pristanak da bude staralac.
(3) Pri postavljanju staraoca, organ starateljstva uzeće u obzir i želje štićenika ako je ovaj u stanju
da ih izrazi, kao i želje bliskih srodnika štićenika.
(4) Izuzetno, kada organ starateljstva ocijeni da je to neophodno, i bez njegovog prethodnog
pristanka, za staraoca će biti postavljen u pravilu najbliži krvni srodnik u pravoj liniji ili pobočnoj
liniji, koji inače ispunjava i sve druge potrebne uslove za vršenje dužnosti staraoca.

Isto lice može se postaviti za staraoca i za više štićenika ako to nije u suprotnosti sa interesima
pojedinih štićenika i ako na to pristane.

Licu pod starateljstvom koje je smještano u obrazovno-vaspitnu, socijalnu ili drugu sličnu
ustanovu, organ starateljstva postavlja staraoca za vršenje onih poslova starateljstva koje ta
ustanova ne vrši u okvirima svoje redovne djelatnosti.

(1) Organ starateljstva može rješenjem ograničiti ovlašćenje staraoca i odlučiti da pojedine
poslove staraoca vrši neposredno.
(2) Ako organ starateljstva vrši družnost staraoca u smislu prethodnog stava , može da pojedine
poslove povjeri stručnim licima da ih vrše u njegovo ime i pod njegovim nadzorom.

Za staraoca se ne može postaviti lice:
- kome je oduzeto roditeljsko pravo,
- kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost,
- čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika, odnosno koje ne pruža dovoljno jemstva da
će štićenika vaspitati i odgajati tako da postane odgovoran član zajednice,
- od koga se, s obzirom na njegovo ranije i sadašnje vladanje, lična svojstva i odnose sa
štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnost staraoca.

(1) Organ starateljstva, rješenjem kojim postavlja staraoca, određuje njegove družnosti i obim
njegovih ovlašćenja.
(2) Organ starateljstva, prije donošenja rješenja iz prethodnog stava, upoznaje staraoca sa
značajem starateljstva, njegovim pravima i dužnostima i sa drugim važnijim podacima potrebnim
za vršenje dužnosti staraoca.

(1) O stavljanju pod starateljstvo i o prestanku starateljstva organ starateljstva obavještava
nadležnog matičara u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja.
(2) Ako lice stavljeno pod starateljstvo ima nepokretnu imovinu, organ starateljstva obavještava
nadležni sud ili katastar radi upisa starateljstva u zemljišno knjižne evidencije.

Staralac je dužan da se savjesno stara o ličnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika i
upravljanju njegovom imovinom.

(1) Ako štićenik ima imovinu, organ starateljstva preduzima mjere da se ta imovina popiše,
procijeni i preda staraocu na upravljanje.
(2) Popisu imovine, pored članova komisije koju obrazuje organ starateljstva, prisustvuju staralac,
štićenik ako je u stanju da shvati o čemu se radi i držalac imovine štićenika.

(1) Organ starateljstva, nakon što je pokrenut postupak da se neko lice stavi pod starateljstvo,
može popisati i procijeniti njegovu imovinu i preduzeti druge mjere za osiguranje te imovine i
prije donošenja rješenja o stavljanju toga lica pod starateljstvo.
(2) U slučaju neposredne opasnosti po interes štićenika u pogledu njegove nepokretne imovine,
organ starateljstva može i prije popisa i procjene imovine zatražiti od suda zabilježbu u zemljišno-knjižnoj evidenciji o pokretanju postupka za stavljanje toga lica pod starateljstvo.

(1) Staralac je dužan da uz pomoć organa starateljstva preduzme sve potrebne mjere da se pribave
sredstva neophodna za sprovođenje mjera, koje je u interesu štićenika, odredio organ starateljstva.
(2) Pri pribavljanju sredstava za ostvarivanje pojedinih mjera koje se preduzimaju u interesu
štićenika, staralac je dužan da koristi izvore prihoda redoslijedom navedenim u članu 229. ovog
zakona.

Staralac ne može bez prethodnog odobrenja organa starateljstva preduzimati poslove koji prelaze
okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom.

(1) Staralac može samo sa odobrenjem organa starateljstva, u pogledu raspolaganja i upravljanja
imovinom i pravima štićenika, preduzimati slijedeće poslove:
- otuđiti ili opteretiti nepokretnu imovinu štićenika,

- otuđiti iz imovine štićenika pokretne stvari veće i posebne lične vrijednosti ili raspolagati
imovinskim pravima veće vrijednosti,
- odreći se nasljedstva ili legata, ili odbiti poklon,
- preduzimati druge mjere određene zakonom.
(2) Organ starateljstva, u postupku davanja odobrenja staraocu u pogledu raspolaganja i
upravljanja imovinom, odnosno pravima štićenika, određuje namjenu pribavljenih sredstava i
nadzire njihovu upotrebu.

(1) Staralac zastupa štićenika.
(2) Organ starateljstva zastupa štićenika ako dužnost staraoca taj organ vrši neposredno ili ako je
ograničio ovlašćenje staraoca i odlučio da štićenika sam zastupa.

(1) Staralac samostalno, u ime štićenika i za njegov račun, vrši poslove koji spadaju u redovno
poslovanje i upravljanje imovinom.
(2) Pri preduzimanju svakog važnijeg posla staralac će se, kada je to moguće, posavjetovati sa
štićenikom, ako je ovaj u stanju da razumije o čemu se radi.

(1) Staralac može da zaključi pravni posao sa štićenikom samo ako organ starateljstva nađe da to
zahtijevaju interesi štićenika i ako to prethodno odobri.
(2) Staralac ne može da obavezuje štićenika kao jemca.

(1) Staralac je dužan da podnese organu starateljstva izvještaj i položi račun o svom radu svake
godine, kao i kad to zatraži organ starateljstva. U slučaju neposrednog starateljstva, izvještaj je
dužan da podnese radnik organa starateljstva ili drugo lice koje u ime organa starateljstva vrši
poslove starateljstva. Izvještaj se podnosi pismeno ili usmeno na zapisnik.
(2) Iz izvještaja se mora vidjeti kako se staralac ili drugo stručno lice koje vrši poslove starateljstva
stara o ličnosti štićenika, a naročito o njegovom zdravlju, vaspitanju i obrazovanju, kao i o svemu
drugom što je od značaja za ličnost štićenika.
(3) Izvještaj mora sadrža
vati i podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom i o
svim štićenikovim prihodima i rashodima u protekloj godini i konačnom stanju štićenikove
imovine.
(4) Organ starateljstva dužan je da savjesno razmotri izvještaj staraoca i da po potrebi preduzme
odgovarajuće mjere da se zaštite interesi štićenika.
(5) Pored kontrole rada staraoca prihvatanjem izvještaja o njegovom radu, organ starateljstva
dužan je i da povremeno, ličnim uvidom, kontroliše kako staralac vrši svoje dužnosti prema
štićeniku.

(1) Staralac vrši svoju dužnost, po pravilu, bez nagrade.
(2) Organ starateljstva može odrediti staraocu nagradu ako se posebno zalagao i istakao u vršenju
dužnosti.
(3) Staralac ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih u vršenju svojih dužnosti.
(4) Visinu naknade troškova staraocu utvrđuje organ starateljstva.
(5) Nagradu i naknadu troškova odobrava organ starateljstva iz prihoda štićenika, a ukoliko bi ta
isplata išla na štetu izdržavanja štićenika, ti troškovi padaju na teret sredstava opštine.

(1) Staralac odgovara štićeniku za štetu koju je skrivio u obavljanju dužnosti staraoca.
(2) Organ starateljstva utvrđuje iznos štete i poziva staraoca da u određenom roku štetu naknadi.
Ukoliko staralac ne naknadi utvrđenu štetu u određenom roku, organ starateljstva neposredno
naknađuje štetu štićeniku.
(3) Organ starateljstva može kod nadležnog suda zahtijevati od staraoca naknadu isplaćenog
iznosa iz prethodnog stava, ako je tu štetu staralac počinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.
(4) Radi obezbjeđenja prava štićenika, koja su povrijeđena nepravilnim radom staraoca, organ
starateljstva dužan je prema staraocu preduzeti i druge mjere predviđene zakonom.

Ako staralac umre ili samovoljno prestane da vrši dužnost staraoca, ili ako nastanu takve
okolnosti koje sprečavaju staraoca da vrši svoju dužnost, organ starateljstva dužan je da bez
odlaganja preduzme mjere za zaštitu interesa štićenika do postavljanja novog staraoca.

(1) Organ starateljstva razriješiće staraoca od dužnosti ako utvrdi da je u vršenju dužnosti
staraoca nemaran, da zloupotrebljava svoja ovlašćenja, da se njegovim radom ugrožavaju interesi
štićenika, ili ako smatra da bi za štićenika bilo korisnije da mu se postavi drugi staralac.
(2) Organ starateljstva razriješiće staraoca od dužnosti kad ovaj sam to zatraži, a najkasnije u roku
od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Organ starateljstva mora istovremeno preduzeti sve
potrebne mjere za zaštitu interesa štićenika.
(3) Staralac kome je prestala dužnost staraoca dužan je da podnese izvještaj i položi račun o svom
radu organu starateljstva.

(1) U slučaju trajnog prestanka starateljstva, organ starateljstva poziva staraoca da u određenom
roku podnese izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine, i da preda svu imovinu na
upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili usvojiocu.
(2) Predaja imovine se vrši u prisustvu staraoca, štićenika, odnosno roditelja ili usvojioca i
predstavnika organa starateljstva.
3. Starateljstvo nad maloljetnim licima

Pod starateljstvo staviće se maloljetno lice:
- čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duže od jedne godine,
- čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko pravo,
- čijim roditeljima je oduzeta poslovna sposobnost, odnosno koji još nisu stekli poslovnu
sposobnost ili im je poslovna sposobnost organičena,
- čiji su roditelji kroz duže vrijeme zanemarili čuvanje i vaspitanje djece,
- čiji su roditelji odsutni i nisu u mogućnosti da se redovno staraju o svome djetetu, a nisu ga
povjerili na čuvanje i vaspitanje licu za koje je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za
staraoca.

Staralac maloljetnog štićenika dužan je da se kao roditelj stara o njegovoj ličnosti, a naročito o
zdravlju, vaspitanju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalan život i rad.

(1) Staralac je ovlašćen da u ime i za račun štićenika zaključuje pravne poslove. Za one pravne
poslove koje staralac, u smislu ovog zakona, ne može sam zaključivati, potrebno je odobrenje
organa starateljstva.
(2) Maloljetni štićenik koji je navršio 15 godina života može sam, bez odobravanja staraoca,
zasnovati radni odnos i raspolagati ličnim dohotkom, pri čemu je dužan doprinositi za svoje
izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje.

Staralac može samo sa odobrenjem organa starateljstva:
- smjestiti maloljetnika u vaspitnoobrazovnu ustanovu i povjeriti ga drugom licu na čuvanje i
vaspitanje,
- prekinuti školovanje maloljetnika ili promijeniti vrstu škole,

- odlučiti o izboru, vršenju ili promjeni zanimanja maloljetnika,
- preduzimati i druge mjere određene zakonom.

(1) Organ starateljstva može maloljetnog štićenika povjeriti drugom licu na čuvanje i vaspitanje,
ako nađe da za to postoje opravdani razlozi.
(2) Smještaj maloljetnog štićenika na čuvanje i vaspitanje kod drugog lica treba da odgovara,
ukoliko je moguće, načinu i uslovima čuvanja i vaspitanja maloljetnika pod roditeljskim staranjem.

Vaspitno-obrazovna ustanova ili zdravstvena organizacija ili druga ustanova u kojoj je
privremeno smješten maloljetni štićenik, a posebno lice kojem je maloljetnik povjeren na čuvanje
i vaspitanje, dužni su obavještavati staratelja i organ starateljstva o svim važnijim promjenama u
pogledu života, zdravlja, vaspitanja i obrazovanja štićenika.
(2) Organizacija ili ustanova i lice iz prethodnog stava ne mogu se osloboditi dužnosti čuvanja
maloljetnog štićenika bez prethodne saglasnosti staraoca, odnosno organa starateljstva.

(1) Starateljstvo nad maloljetnim štićenikom prestaje njegovim punoljetstvom, zaključenjem
braka, njegovim usvojenjem ili kada prestane neki od razloga navedenih u članu 201. ovog
zakona.
(2) Organ starateljstva će produžiti da pruža odgovarajuće oblike socijalne i druge zaštite licu nad
kojim je prestalo starateljstvo zbog nastupanja punoljetstva, ako se ono do tog vremena nije
uspjelo osposobiti za samostalan život i rad.

Ako i po nastupanju punoljetstva, zbog psihofizičkih nedostataka, štićenik nije sposoban da se
brine o svojoj ličnosti, pravima i interesima, staralac, uz odobrenje organa starateljstva ili organ
starateljstva neposredno, pokreće kod nadležnog suda postupak za oduzimanje poslovne
sposobnosti štićenika, u cilju ponovnog stavljanja pod starateljstvo.
4. Starateljstvo nad licima kojima je oduzeta poslovna sposobnost

(1) Lice kome je pravosnažnom odlukom suda djelimično ili potpuno oduzeta poslovna
sposobnost, organ starateljstva staviće pod starateljstvo.
(2) Pravosnažnu odluku o oduzimanju, odnosno organičenju poslovne sposobnosti sud je dužan
da bez odlaganja dostavi nadležnom organu starateljstva, koji će u roku od 30 dana od dana
prijema odluke, lice kome je oduzeta poslovna sposobnost staviti pod starateljstvo.

Staralac lica kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost dužan je naročito da se stara o
njegovoj ličnosti, vodeći računa o uzrocima zbog kojih mu je oduzeta, odnosno ograničena
poslovna sposobnost, i nastojati da se ti uzroci otklone i to lice osposobi za samostalan rad.

(1) Staralac lica kome je potpuno oduzeta poslovna sposobnost, u dužnostima i pravima
izjednačen je sa staraocem maloljetnog lica koje nije navršilo 15 godina života.
(2) Staralac lica kome je djelimično oduzeta poslovna sposobnost ima dužnosti i prava staraoca
maloljetnog lica koje je navršilo 15 godina života, ali organ starateljstva može, kad je to potrebno,
odrediti poslove koje lice sa djelimično oduzetom poslovnom sposobnošću može preduzimati
samostalno.

(1) Sud kod koga je pokrenut postupak da se nekom licu oduzme ili ograniči poslovna
sposobnost dužan je da odmah izvijesti o tome organ starateljstva koji će, ako je potrebno, tome
licu postaviti privremenog staraoca.
(2) U slučaju iz prethodnog stava primjenjuju se odredbe o starateljstvu nad maloljetnicima koji
su navršili 15 godina života, ali organ starateljstva može, ako je potrebno, proširiti na njega
odredbe o starateljstvu nad maloljetnicima koji nisu navršili 15 godina života.
(3) Dužnost privremenog staraoca prestaje kad se postavi stalni staralac ili kad odluka suda kojom
se utvrđuje da nema mjesta oduzimanju, odnosno ograničenju poslovne sposobnosti postane
pravosnažna.

(1) Starateljstvo nad licima kojima je oduzeta, odnosno ograničena poslovna sposobnost prestaje
kada im se odlukom suda donesenom u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost.
(2) Pravosnažnu odluku o vraćanju poslovne sposobnosti sud odmah dostavlja organu
starateljstva.
5. Staraoci za posebne slučajeve

(1) Organ starateljstva postaviće staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova
odsutnom licu čije je boravište nepoznato a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine
kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno
radi zaštite prava i interesa određenog lica.
(2) Licima iz prethodnog stava može, pod uslovima određenim zakonom, postaviti staraoca i
organ pred kojim se vodi postupak. Ovaj organ dužan je da o tome bez odlaganja obavijesti
nadležni organ starateljstva.
(3) Organ starateljstva ima prema staraocu postavljenom u smislu prethodnog stava sva
ovlašćenja kao i prema staraocu koga je sam postavio.

(1) Poseban staralac postaviće se licu nad kojim roditelji ili usvojioci vrše roditeljsko pravo za
vođenje spora između njega i njegovih roditelja ili usvojioca, za zaključenje pojedinih pravnih
poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti.
(2) Licu pod starateljstvom postaviće se poseban staralac za vođenje spora između njega i
staraoca, za zaključenje pravnih poslova, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u
suprotnosti.
(3) Kada među maloljetnicima nad kojima isto lice vrši roditeljsko pravo ili među licima koja
imaju istog staraoca treba da se vodi spor ili zaključi pravni posao u kome su interesi maloljetnika,
odnosno štićenika u suprotnosti, postaviće se svakom od njih poseban staralac za vođenje spora,
odnosno zaključenja posla.
(4) Kada roditelji, usvojioci, staraoci ili pojedini organi, odnosno organizacije u vršenju svojih
poslova saznaju za slučajeve iz st. 1. do 3. ovog člana, dužni su da o tome obavijeste nadležni
organ starateljstva.

Ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, organ starateljstva u slučajevima
predviđenim ovim zakonom preduzeće potrebne mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa stranog
državljanina, dok organ države čiji je on državljanin ne donese potrebnu odluku i ne preduzeme
određene mjere.

Pri postavljanju staraoca za posebne slučajeve, organ starateljstva odrediće obim dužnosti i prava
staraoca imajući u vidu okolnosti svakog pojedinog slučaja.
6. Nadležnost i postupak

(1) Mjesna nadležnost organa starateljstva određuje se prema prebivalištu, a ako se ovo ne može
utvrditi, prema boravištu lica koje treba staviti pod starateljstvo.
(2) Prebivalište, odnosno boravište određuje se prema vremenu kada su se stekli uslovi za
stavljanje određenog lica pod starateljs
tvo.

(1) Ako se promijeni prebivalište štićenika mijenja se i nadležnost organa starateljstva.
(2) Novi nadležni organ starateljstva odlučiće da li će se mijenjati mjere koje je odredio ranije
organ starateljstva.
(3) U slučaju sukoba nadležnosti u vezi sa promjenom prebivališta štićenika, organ starateljstva
nadležan za štićenika do pokretanja postupka o sukobu nadležnosti, dužan je i dalje da se u
svemu stara o štićeniku do donošenja pravosnažnog rješenja u tom postupku.

Ne mijenja se nadležnost organa starateljstva za vrijeme dok se štićenik nalazi privremeno van
područja tog organa, zbog školovanja, profesionalne rehabilitacije, socijalne ili zdravstvene zaštite
ili iz sličnih razloga.

(1) Postupak za stavljanje pod starateljstvo i prestanak starateljstva pokreće se i vodi po službenoj
dužnosti.
(2) Postupak iz prethodnog stava je hitan.

Postupak za stavljanje nekog lica pod starateljstvo ili da se na njega primijeni neki drugi oblik
zaštite koju pruža organ starateljstva, pokreće organ starateljstva na osnovu neposrednog
saznanja ili povodom obavijesti koju mu dostave:
- matičar, organi uprave i drugi državni organi kada u vršenju svojih družnosti saznaju za takav
slučaj,
- bračni supružnik i ostali srodnici, članovi domaćinstva i druga lica koja imaju uvid u životne
prilike takvog lica.

(1) Kad organ starateljstva sazna da neko lice treba staviti pod starateljstvo, preduzeće odmah
potrebne mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa tog lica, te pokrenuti postupak za njegovo
stavljanje pod starateljstvo.
(2) Organ starateljstva, u slučaju iz prethodnog stava, dužan je da, prema potrebi, odredi
odgovarajuće privremene mjere koje smatra neophodnim.
(3) Prilikom odlučivanja o obliku zaštite koji će se primijeniti na štićenika, organ starateljstva će se
rukovoditi prvenstveno interesima štićenika i materijalnim mogućnostima koje mu stoje na
raspolaganju, primjenjujući pri tom odgovarajuće metode socijalnog i drugog stručnog rada.

Kod određivanja mjera, u smislu prethodnog člana, organ starateljstva dužan je da pribavi
mišljenje odgovarajućih organizacija, odnosno stručnjaka i da, u cilju što potpunije zaštite ličnosti,
prava i interesa štićenika i njegove porodice, sarađuje sa odgovarajućim organizacijama i
organima.

(1) Ako lice pod starateljs
tvom ima nepokretnu imovinu na području drugog organa starateljstva,
nadležni organ starateljstva može tu imovinu povjeriti na staranje organu starateljstva na čijem se
području nalazi ta imovina.
(2) Odobrenje za raspolaganje imovinom daje organ starateljstva nadležan za cjelokupno staranje
o štićeniku.

(1) Organ starateljstva postupa po odredbama Zakona o opštem upravnom postupku kad
odlučuje o stavljanju nekog lica pod starateljstvo, kad postavlja ili razrješava od dužnosti staraoca,
kad odlučuje o obimu ovlašćenja staraoca i o pravima i pravnim interestima štićenika.
(2) Organ starateljstva može mijenjati svoja ranije donesena rješenja kad to zahtjevaju interesi
štićenika, ako se time ne vrijeđaju prava trećih lica.

Štićenik, njegovi srodnici, organi bezbjednosti i pravosudni organi, javne službe, vladine i
nevladine organizacije, kao i svaki građanin, mogu uložiti prigovor na rad staraoca i org ana
starateljstva.

(1) Prigovor u smislu prethodnog člana može se podnijeti:
- nadležnom organu starateljstva - na rad staraoca,
- organu nadležnom za rješavanje u drugom stepenu u upravnim stvarima starateljstva- na rad
organa starateljstva.
(2) Organ starateljstva ispituje prigovore koji su mu podneseni i ako nađe da su osnovani,
određuje mjere koje će se preduzimati.
(3) Ako drugostepeni organ nađe da je prigovor osnovan, daje uputstva organu starateljstva kako
da postupi. Organ starateljstva, po primljenom uputstvu, odlučuje koje će mjere preduzeti i o
tome obavještava drugostepeni organ.

Izdaci za sprovođenje određenih mjera koje se preduzimaju u interesu štićenika, podmiruju se:
- iz prihoda štićenika,
- iz sredstava dobijenih od lica koja su obavezna da daju za izdržavanje štićenika,
- iz ostale imovine štićenika,
- iz sredstava dobijenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite,
- iz drugih izvora.

(1) Organ starateljstva dužan je da vodi evidenciju o licima stavljenim pod starateljstvo, o
preduzetim mjerama starateljstva i o imovini štićenika.
(2) Uputstvo o vođenju evidencije i čuvanju dokumentacije iz prethodnog stava propisuje
nadležni Republički organ uprave za poslove socijalne zaštite.
ŠESTI DIO
IZDRŽAVANjE

(1) Međusobno izdržavanje članova porodice i drugih srodnika je njihova dužnost i pravo.
(2) U slučajevima u kojima se međusobno izdržavanje članova porodice ili drugih srodnika ne
može ostvariti u cijelosti ili djelimično, društvena zajednica pruža, pod uslovima određenim
zakonom, neobezbijeđenim članovima porodice sredstva neophodna za izdržavanje.
(3) Odricanje od prava na izdržavanje nema pravnog učinka.

(1) Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim
mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.
(2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze
moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
1. Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika

(1) Ako se djeca nalaze na redovnom školovanju, roditelji su dužni da im prema svojim
mogućnostima obezbijede izdržavanje i nakon punoljetnosti, a najdalje do navršene 26. godine
života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga.
(2) Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a
nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni da ga
izdržavaju dok ta nesposobnost traje.

(1) Dijete koje je navršilo 15 godina života i radom ostvaruje prihode, dužno je, pod uslovima iz
člana 231. ovog zakona, da doprinosi za svoje izdržavanje, kao i za izdržavanje članova porodice
u kojoj živi.
(2) Maloljetno dijete koje ima imovinu i prihode od te imovine, dužno je pod uslovima iz člana
231. ovog zakona, da doprinosi za svoje izdržavanje, kao i za izdržavanje porodice u kojoj živi.

Roditelj kome je oduzeto roditeljsko pravo ne oslobađa se od dužnosti izdržavanja svoje
maloljetne djece.

(1) Djeca su dužna da izdržavaju svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno
sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine.
(2) Dijete se može osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije
izdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obaveza.

(1) Očuh i maćeha dužni su da izdržavaju svoje maloljetne pastorke, ako ovi nemaju srodnika koji
su ih po odredbama ovog zakona dužni da izdržavaju.
(2) Obaveza očuha i maćehe da izdržavaju svoje maloljetne pastorke ostaje i nakon smrti roditelja
djeteta, ako je u času smrti postojala porodična zajednica između očuha i maćehe i pastoraka.
(3) Ako je brak između roditelja i očuha, odnosno maćehe djeteta poništen ili razveden ili je
utvrđeno da brak ne postoji, obaveza izdržavanja očuha, odnosno maćehe prema pastorcima
prestaje.

(1) Pastorak je dužan da, pod uslovima iz člana 231. ovog zakona, izdržava očuha, odnosno
maćehu, ako su ovi njega duže vremena izdržavali i brinuli se o njemu.
(2) Ako očuh, odnosno maćeha imaju i svoju djecu, dužnost izdržavanja je zajednička za djecu i
pastorke.

Obaveza izdržavanja postoji i između ostalih krvnih srodnika u pravoj liniji, kao i između rođene
braće i sestara kao i braće i sestara po ocu, odnosno majci u odnosu na maloljetna lica, a u
odnosu na punoljetna lica samo pod uslovima iz člana 233. stav 2. ovog zakona.

(1) Pravo na izdržavanje ostvaruje se onim redom kojim su davaoci izdržavanja pozvani na
nasljeđivanje.
(2) Ako obaveza izdržavanja pada na više lica zajedno, ona se dijeli među njima prema njihovim
mogućnostima.
2. Izdržavanje bračnog supružnika

Bračni supružnik koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine,
a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog
supružnika srazmjerno njegovim mogućnostima.

(1) Ako je u toku parnica za razvod ili za poništenje braka, zahtjev za izdržavanje bračnog
supružnika može se postaviti najkasnije do zaključenja glavne rasprave.
(2) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, bračni supružnik može posebnom tužbom, u roku od
jedne godine nakon prestanka braka, tražiti izdržavanje samo ako su uslovi za izdržavanje, koji su
predviđeni u članu 241. ovog zakona, postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave i bez
prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavanje.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni supružnik koji se bez
ozbiljnog povoda od strane drugog bračnog supružnika grubo ili nedolično ponašao u bračnoj
zajednici, ili ako bi njegov zahtjev predstavljao očitu nepravdu, za drugog bračnog supružnika.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje postavljen u parnici za poništenje braka ili nakon što je
brak poništen, ako bi obaveza za izdržavanje predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog
supružnika.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni supružnici, kroz duži period odvojenog
života, potpuno samostalno obezbjeđivali sredstva za vlastito izdržavanje, ili ako se iz okolnosti
slučaja utvrdi da bračni supružnik koji zahtijeva izdržavanje, prestankom braka koji je trajao kraće
vrijeme, nije doveden u teži materijalni položaj od onog u kome se nalazio prilikom stupanja u
brak.

(1) Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog supružnika traje određeno vrijeme,
naročito u slučajevima kada je brak trajao kraće vrijeme ili kada je tražilac izdržavanja u
mogućnosti da u dogledno vrijeme na drugi način obezbijedi sredstva za život.
(2) U opravdanim slučaje
vima sud može obavezu plaćanja izdržavanja produžiti.
(3) Tužba za produženje davanja izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je
izdržavanje određeno.

Pravo na izdržavanje prestaje ako razvedeni bračni supružnik ili bračni supružnik iz poništenog
braka koji to pravo koristi, zaključi novi brak ili ako sud utvrdi da je postao nedostojan tog prava.
3. Izdržavanje lica iz vanbračne zajednice

(1) Ako je prestala vanbračna zajednica koja je trajala tri godine i duže, lice koje iz te zajednice
ispunjava uslove iz člana 241. ovog zakona, ima pravo na izdržavanje od drugog lica.
(2) Tužba za izdržavanje iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od jedne godine od
prestanka vanbračne zajednice.

Sud može odbiti zahtjev ako izdržavanje traži lice koje se bez ozbiljnog povoda od strane drugog
lica grubo ili nedolično ponašalo u vanbračnoj zajednici, ili ako bi njegov zahtjev predstavljao
očitu nepravdu za drugo lice.

(1) Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja lica traje određeno vrijeme, naročito u slučaju kada
je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme na drugi način obezbijedi sredstva za
život.
(2) U opravdanim slučajevima sud može obavezu izdržavanja produžiti.
(3) Tužba za produženje izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je
izdržavanje određeno.

Pravo na izdržavanje prestaje ako lice koje to pravo koristi, stupi u brak ili je postalo nedostojno
tog prava.

Vanbračni otac dužan je da, srazmjerno svojim mogućnostima, izdržava majku svog vanbračnog
djeteta za vrijeme od tri mjeseca prije porođaja i jednu godinu nakon porođaja, ako majka nema
dovoljno sredstava za život.
4. Određivanje izdržavanja

(1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno
stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od
kojih zavisi ocjena njegovih potreba.
(2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo
školovanje.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir
sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu za
radu, kao i njegove vlastite
potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.

U sporu roditelja o izdržavanju djeteta sud će, roditelju kome je dijete povjereno na zaštitu i
vaspitanje, posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta, rad i brigu tog roditelja koju ulaže
u vaspitanje i podizanje djeteta.

Kad sud utvrdi da roditelji ni zajednički nisu u mogućnosti da podmiruju potrebe izdržavanja
djeteta, obavijestiće o tome organ starateljstva radi obezbjeđenja sredstava za izdržavanje djeteta.

(1) Organ starateljstva može u ime maloljetnog djeteta pokrenuti spor o izdržavanju, odnosno za
povećanje izdržavanja, kad roditelj kod koga se dijete nalazi na zaštiti i vaspitanju bez opravdanih
razloga ne koristi to pravo.
(2) Ako roditelj ne traži izvršenje dosuđenog izdržavanja, organ starateljstva je ovlašćen da u ime
maloljetnog lica podnese sudu prijedlog za izvršenje.

(1) Organ starateljstva će nastojati da se roditelji sporazumiju o izdržavanju djeteta, odnosno o
povišenju doprinosa za izdržavanje djeteta kada to zahtijevaju povećane potrebe djeteta ili to
omogućavaju bolje materijalne prilike roditelja.
(2) Sporazum iz prethodnog stava ima snagu izvršne isprave.
(3) Organ starateljstva vodi evidenciju o izdržavanju djece i roditelja, prema uputstvu koje
propisuje rukovodilac Republičkog organa uprave za poslove socijalne zaštite.

Organ starateljstva može, u svojstvu punomoćnika, uz prethodnu saglasnost starih i samohranih
lica, da u njihovo ime pokrene i vodi parnicu za ostvarivanje prava na izdržavanje prema
srodnicima koji su po odredbama ovog zakona dužni ih izdržavati.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili
ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih
mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne
novčane rente.
(2) Ako se plata, penzija ili stalna novčana renta, iz kojih se alimentira izdržavanje ostvaruje u
inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može se odrediti i u fiksnom iznosu i u valuti u
kojoj se ti prihodi ostvaruju.
(3) Postupak izvršenja radi naplate izdržavanja iz prethodnog stava pokreće sud po službenoj
dužnosti.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a koje nije u radnom odnosu ni korisnik penzije, a niti
ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćenje budućih
mjesečnih iznosa izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajamčenog
ličnog dohotka u Republici.
(2) Izuzetno ako je iznos izdržavanja u slučaju iz prethodnog stava veći od zajamčenog ličnog
dohotka, sud ga određuje u fiksnom novčanom iznosu.
(3) Određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud će izreći samo
ako je davaocu izdržavanja plata, penzija ili stalna novčana renta, tolika da se iz njene visine može
alimentirati izdržavanje.

Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a
procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%.

(1) Ukoliko lice koje je po ličnom odnosu koji zakon priznaje kao osnov obaveze izdržavanja
pozvano od drugog lica da daje izdržavanje, a bavi se nekom djelatnoššću od koje ostvaruje
prihode, sud će visinu izdržavanja utvrditi u fiksnom iznosu.

(1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom
pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija
presuda.
(2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.

Organ, organizacija ili zajednica, odnosno lice koje je imalo troškove radi izdržavanja nekog lica,
može tražiti naknadu tih troškova od lica koje ga je po ovom zakonu dužno da izdržava, ako su
učinjeni troškovi bili opravdani.
5. Postupak u sporovima za izdržavanje

(1) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdrža
vanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece
na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji ili
ustanovi.
(2) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje
očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta.

(1) U sporovima o izdržavanju maloljetne djece ili punoljetne djece nad kojom je produženo
roditeljsko pravo, sud može i po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi davanja
izdržavanja.
(2) U ostalim sporovima o izdržavanju sud će odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja.
(3) Privremene mjere odrediće se ako se učini vjerovatnim da postoje činjenice od kojih zavisi
pravo na izdržavanje, a u sporovima za utvrđivanje očinstva i ako se učini vjerovatnim da je
tuženi otac djeteta.

(1) Ako se u parnici odlučuje o izdržavanju maloljetne djece ili punoljetne djece iz člana 233. ovog
zakona, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece, sa ovlašćenjima iz
člana 73. ovog zakona.
(2) Sud koji odlučuje u parnici o izdržavanju obavijestiće organ starateljstva o postupku i pozivati
ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u postupku.

Organ starateljstva dužan je da na zahtjev suda pribavi sve podatke od značaja za donošenje
odluke o izdržavanju.

Dijete ima pravo na besplatnu pravnu pomoć bez obzira na socijalni status u svim slučajevima u
postupcima za ostvarivanje prava na izdržavanje.
SEDMI DIO
IMOVINSKI ODNOSI
1. Imovina bračnih supružnika

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

(1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene.
(3) Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina.
(4) Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, ostvarena u
toku trajanja braka zajednička je imovina.
(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te
imovine, čine zajedničku imovinu.
(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći
radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko
drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može
zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.
(7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom
zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

(1) Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati
niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
(3) Ženik i nevjesta, odnosno bračni supružnici mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje
odnose u pogledu zajedničke imovine.
(4) Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko-pravni odnosi na postojećoj ili budućoj
imovini.
(5) Bračni ugovor mora biti notarski obrađen.
(6) Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim
zakonom nije drugačije uređeno.
(7) Bračni supružnici ne mogu ugovarati primjenu prava strane države na svoje imovinsko-pravne
odnose.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika

(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jed
na polovina zajedničke imovine.
(2) Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u
čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom
supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati
drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.

(1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu
polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine
očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
(2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema
njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom

dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika
drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o
svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
(3) Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj
zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida
bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supuržnika u daljem
sticanju.
(4) Bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i
povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika (npr. unapređivanjem poljoprivrednog
imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu
u novcu.
(5) Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine
znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti,
može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog
supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti
zajedničke imovine na dan donošenja presude.

(1) Prilikom diobe zajedničke imovine, na zahtjev bračnog supružnika, u njegov će se dio
prvenstveno unijeti oni predmeti iz zajedničke imovine koji služe za obavljanje njegovog
zanimanja.
(2) Iz zajedničke imovine izdvojiće se i predati bračnom supružniku, pored njegovog dijela, i one
stvari stečen
e radom u toku bračne zajednice koje služe isključivo njegovoj ličnoj upotrebi.
(3) Ako je vrijednost stvari iz st. 1. i 2. ovog člana nesrazmjerno velika u odnosu na vrijednost
cjelokupne zajedničke imovine, izvršiće se dioba i tih stvari, osim ako bračni supružnik koji bi ove
stvari trebao da dobije ne naknadi drugom bračnom supružniku odgovarajuću vrijednost ili ne
ustupi drugom bračnom supružniku, po njegovom pristanku, druge stvari.

(1) Bračnom supružniku kome se povjeravaju zajednička djeca na zaštitu i vaspitanje daju se,
pored njegovog dijela, i stvari koje služe samo djeci ili su namijenjene samo njihovoj neposrednoj
upotrebi.
(2) Kod diobe zajedničke imovine bračnom supružniku kome su povjerena zajednička djeca na
zaštitu i vaspitanje dodjeljuju se one stvari za koje je očigledno da je u interesu da budu u posjedu
i valasništvu bračnog supružnika kome su djeca povjerena.

(1) Kod diobe zajedničke imovine svakom će se bračnom supružniku uračunati u njegov dio
srazmjerna vrijednost onog što se duguje po osnovu zajedničkog sticanja u braku.
(2) Kao dugovanja u smislu prethodnog stava uračunaće se i potraživanja trećih lica koja su
nastala radi povećanja ili održavanja postojeće zajedničke imovine, a ta potraživanja terete samo
jednog bračnog supružnika prema drugom po osnovu člana 273. stav 2. ovog zakona.
(3) Nenamireni dugovi iz stava 2. ovog člana neće se uzeti u obzir prilikom određivanja udjela u
zajedničkoj imovini.

Ako je u izvršnom postupku određena prodaja stvari iz zajedničke imovine radi namirenja udjela
jednog bračnog supružnika, taj bračni supružnik ima pravo preče kupovine tih stvari.
3. Odgovornost bračnih supružnika za dugove prema trećim licima

(1) Za obaveze koje je jedan bračni supružnik imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi bračni
supružnik.
(2) Za obaveze iz prethodnog stava bračni supružnik odgovara svojom posebnom imovinom i
svojim dijelom u zajedničkoj imovini.
(3) Tužbu za utvrđenje dijela bračnog supružnika u zajedničkoj imovini može podići i povjerilac
bračnog supružnika.

Za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne,
odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba
bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom tako i svojom
posebnom imovinom.

Ako je radi namirenja zajedničkih obaveza iz dijela jednog od bračnih supružnika u zajedničkoj
imovini ili iz njegove posebne imovine naplaćeno vi
še nego što iznosi njegov dio duga, taj bračni
supružnik ima prema drugom bračnom supružniku pravo na naknadu tog iznosa iz njegovog
dijela, odnosno iz njegove posebne imovine.
4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih supružnka

(1) Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.
(2) Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje
ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
(3) Svaki bračni supružnik može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja
zajedničkom imovinom.

5. Vraćanje poklona bračnih supružnika

(1) U slučaju razvoda ili poništenja braka, pokloni koji su bračni supružnici učinili jedan drugom
prije zaključenja braka ili u toku braka, ne vraćaju se.
(2) Pokloni iz posebne imovine bračnog supružnika koji su nesrazmjerno velike vrijednosti u
odnosu na vrijednost njegove cjelokupne imovine u vrijeme postavljanja zahtjeva za vraćanje,
vraćaju se poklonodavcu u slučaju razvoda ili poništenja braka. Takav poklon nije dužan da vrati
bračni supružnik ako bi to značilo očitu nepravdu za njega ili ako bi ga to dovelo u teške
materijalne prilike.

(1) Umjesto poklona koji su otuđeni, vraćaju se novčane vrijednosti ili za njih primljene stvari.
(2) Vrijednost u novcu utvrđuje se, prema izboru poklonodavca, u visini za koju je otuđena
poklonjena stvar ili u vrijednosti koju je imala poklonjena stvar u vrijeme otuđenja.
(3) Ako je poklonjena stvar otuđena ili uništena u zloj namjeri, poklonoprimac je dužan da
poklonodavcu naknadi vrijednost stvari po tržišnoj cijeni u vrijeme kada je stvar trebalo vratiti.
(4) Odredbe iz člana 282. ovog zakona, kao i st. 1. do 3.ovog člana, primjenjuju se i u slučaju
utvrđenja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka.
6. Imovinski odnosi lica iz vanbračne zajednice

(1) Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se
njihovom zajedničkom imovinom.
(2) Kod diobe imovine iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke
imovine bračnih supružnika.
7. Imovinski odnosi roditelja i djece

(1) Maloljetna djeca mogu imati svoju imovinu koju steknu radom ili je dobiju nasljedstvom,
poklonom ili po nekom drugom zakonskom osnovu.
(2) Imovinom iz prethodnog stava, osim one koju je maloljetnik stekao radom, do njegove
punoljetnosti, u njegovom interesu, upravljaju roditelji maloljetnika.

(1) Prihode iz imovine maloljetnog djeteta roditelji prvenstveno mogu koristiti za njegovo
izdržavanje, liječenje, vaspitanje i obrazovanje.
(2) Roditelji mogu prihode iz prethodnog stava koristiti i za izdržavanje članova porodice, pod
uslovima iz člana 234. stav 2. ovog zakona.

Roditelji mogu samo s odobrenjem nadležnog organa starateljstva otuđiti ili opteretiti vrednije
stvari i prava iz imovine svog maloljetnog djeteta radi njegovog izdržavanja, liječenja, vaspitanja i
obrazovanja ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta.

(1) Pravni poslovi o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih supružnika, kao i između lica
koja žive u vanbračnoj životnoj zajednici i pravni poslovi o raspolaganju imovinom maloljetnih i
poslovno nesposobnih lica moraju biti notarski obrađeni.
(2) Pravni poslovi koji su zaključeni suprotno stavu 1. ovog člana pravno su ništavni.
8. Troškovi trudnoće i porođaja vanbračnog djeteta

(1) Troškove izazvane trudnoćom i porođajem vanbračnog djeteta snose otac i majka prema
svojim imovinskim mogućnostima.
(2) U slučaju spora sud će, na zahtjev jednog od roditelja, odrediti udio svakog od njih u snošenju
troškova iz prethodnog stava.
OSMI DIO
PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Odredbe ovog zakona o pravima i dužnostima bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojilaca i
usvojenika, staralaca i štićenika, davalaca i primalaca izdržavanja, kao i o prestanku tih odnosa,
primjenjivaće se i u slučajevima kad su ti odnosi nastali prije dana stupanja na snagu ovog zakona.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na brak i odnose u braku, odnose roditelja i djece,
usvojenje, starateljstvo i izdržavanje, primjenjuju se u postupku pred sudom odnosno organom
starateljstva u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona, nije donesena
prvostepena odluka.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena pravosnažna odluka, pred sudom, dalji
postupak nastaviće se po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2) Ako poslije stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz prethodnog
stava, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.
(3) Odredbe ovog zakona o mirenju u postupku za razvod braka neće se primjenjivati ako je
postupak radi pokušaja mirenja sproveden prije stupanja na snagu ovog zakona.

Brak zaključen prije stupanja na snagu ovog zakona koji po ranijim propisima ne bi bio postojeći
ili valjan, ne može se ponišiti, ako razlog za poništenje nije predviđen ovim zakonom.

Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na imovinske odnose bračnih supružnika iz brakova
zaključenih prije stupanja na snagu ovog zakona, ako zahtjevi stranaka nisu pravnosnažno riješeni
do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Rukovodilac Republičkog organa uprave za socijalnu zaštitu donijeće bliže propise iz člana 170.
stav 2, član 230. stav 2. i član 257. ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu
ovog zakona.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Porodični zakon ("Službeni list SR Bosne
i Hercegovine", broj 21/79 i 44/89).

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana obvjavljivanja u "Službenom glasniku Republike
Srpske".